Istraživanja uistinu pokazuju da se mladi ljudi danas u odnosu na prije 40 godina u većoj mjeri opisuju kao nezavisni i asertivni, mladi parovi kasnije ulaze u brak, a ljudi su manje orijentirani prema zajednici, a više prema probranom, često vrlo malom krugu ljudi.
Sudjelovala sam prije nekoliko tjedana na jednoj međunarodnoj edukaciji. Bilo je ljudi iz cijele Europe, većinom u 20-im i ranim 30-im godinama. Nakon prvog dana predavanja imali smo navečer nešto slobodnog vremena. Većina se ljudi nakon večere povukla u sobu bez ikakve želje za zajedničkim druženjem i odlaskom u grad. Prisluškivala sam koji sat prije razgovore koji su se vodili za stolom – svima je u centru bilo ˝ja˝. Tko se čime bavi, tko je što završio i što planira raditi u budućnosti. Jedan je Tajlanđanin po završetku programa pokušao oformiti aktivnu grupu na Facebooku, ali bezuspješno – zamrla je i prije nego što je oživjela.
Kome ostaviti cvijeće?
I dok definitivno nisam očekivala da s tim ljudima u tri dana postanem najbolji prijatelj, ovo mi je iskustvo ponovno skrenulo pozornost na temu koja mi se često zna vriti po glavi. To je problem individualizma i nezavisnosti koja je dominirajuća orijentacija 21. stoljeća i mladih generacija, ali često dijeli tanku granicu s osjećajem osamljenosti i socijalne izolacije.
Istraživanja uistinu pokazuju da se mladi ljudi danas u odnosu na prije 40 godina u većoj mjeri opisuju kao nezavisni i asertivni, mladi parovi kasnije ulaze u brak, a ljudi su manje orijentirani prema zajednici, a više prema probranom, često vrlo malom krugu ljudi.
˝Nekoć bi vam svi stanari u zgradi išli na izlete. I to više puta godišnje,˝ kazala mi je tužno predstavnica stanara kad sam se nedavno preselila u novu zgradu. Požalila mi se da danas ne samo da nema izleta, nego ne zna koga zamoliti da joj zalije cvijeće, kroz dva tjedna kad je ljeti nema u gradu. I iako mi ta njezina priča nekako rastužila, nemam se što čuditi.
Ni sama ne znam tko su mi najbliži susjedi, što je ne samo tužno, nego i glupo – ako ti se nešto u stanu dogodi, pukne ti cijev ili procuri veš-mašina, svakako bi bilo uputno da najbliži susjedi imaju tvoj broj i da te mogu obavijestiti. Međutim, pomisao da se idem upoznavati spontano s potpunim stranicama, koji su zapravo potpuni stranci mojim odabirom, mi je nekako nelagodna i odbojna.
Na kavi bez mobitela
Statistike i svakodnevno iskustvo nam dakle jasno potvrđuju da zaključak da smo sve više skloni individualizmu, a sve manje kolektivizmu i da su ljudi kao posljedica toga sve usamljeniji i otuđeniji, nikako nije iluzija. Ali zašto je tome tako? Što se to u našim životima i društvu promijenilo u odnosu na razdoblje otprije 20ak godina? Rekla bih da nikako nije moguće dati jednostavan odgovor. Mnogo je faktora koji tome doprinose i koji imaju više utjecaja na naše živote i način na koji razmišljamo i djelujemo, nego li smo to svjesni. Svijet našeg doba ubrzano napreduje, dostigli smo mnogo postignuća o kojima naši preci nisu ni sanjali, a posljedica toga je svakako i veća orijentiranost pojedinca na obrazovanje, karijeru i kapital, pred čime često sve drugo pa tako i zajedništvo pada u drugi plan.
Internet i tehnologije pružaju lakšu, komotniju varijantu socijalizacije, u kojoj nema ponekad neugodnog i isprva teškog izravnog ljudskog kontakta, već je on površan i hedonistički, a opet dovoljan da se zavaramo da nam ne treba druženje oči u oči, što je recept za izolaciju i uljuljkanost u površne odnose koji naizgled nisu prijetnja samopoštovanju i povjerenju, ali ni ne pružaju šansu za pravom i dubokom intimnošću. Paradoks je u tome da je moguće da su nam socijalni odnosi naprosto postali manje važni. Možda ljudi 21. stoljeća dosita nemaju toliku intrinzičnu potrebu za druženjem i osjećajem pripadanja zajednici kao njihovi preci.Međutim, iako je to savršeno moguće, svejedno nam šteti.
I dalje istraživanja pokazuju da osamljenost ima višestruke negativne učinke na čovjekovo psihičko, ali čak i fizičko zdravlje.
Dakle, može nam se činiti da nam drugi ne trebaju, može nam biti naporno i dosadno družiti se na kavi i zaista razgovarati bez da visimo na mobitelu, ali dugoročno gledano naša priroda teži zajedništvu, intimnošću i komunikaciji. Često se kaže ˝ništa ne treba forsirati˝, ali čini mi se da kad je riječ o socijalnim odnosima nekada je nužno prisiliti se izići iz sigurnosti vlastitog komfora i povezati se s drugima – ne poslovno, ne virtualno, ne površno, nego samo ljudski.
Foto: Shutterstock
