Odbrojavanje

ponoc, sat, nova godina

Svi pričaju o smaku svijeta, ali i pitaju: "Ej, gdje ćemo za Novu godinu?". Dobro, što sad? Je li 21. prosinca odbrojavanje za život ili ipak 31. prosinca krećemo u Novu godinu?

I ovaj mjesec stigle mi režije. Nekako mislim da ću ih platiti u ponedjeljak ako budem i dalje živa. Nema smisla žuriti s ubacivanjem love HEP-u, T-Comu, Holdingu i ostaloj ekipi skupljača harača. Rekla je meni i Dubravka da se odmorim i preskočim ovaj petak s kolumnom, ali neka me još malo. Ipak se moja kolumna zove "Obuka za preživljavanje“ i to još pod kategorijom "Budi sretan“.

Velika je to odgovornost. Sigurna sam da će baš ovaj petak ljudi posebno posezati za izvorom sreće i dobrog raspoloženja. Nema smisla uskratiti dozu na portalu Ordinacija.hr.

Nije da je ova 2012. bila očaravajuća, neka crkavica se prikupila (kad je Beg bio cicija) i otišla ja za Istambul vidjeti što ima u svepopularnoj zemlji Sulejmana. Uz put se raspitujem kod poznanika za selo Širindže na zapadu Turske, ima li mjesta 21. prosinca za sakriti se. Ako ne bude, svakako se planiram vratiti do petka jer i susjedi Srbi imaju rješenje u Rtnju, mjestu koje će smak svijeta zaobići. Piše da je svih 80 kreveta već zauzeto, ali nisu rekli može li se nekome prikrpati u krevet. :-) Šalu na stranu, međutim, kakav je to smak svijeta ako postoje mjesta koja će ga preskočiti?

Pišu ljudi što bi sve napravili da znaju da imaju još par dana i kako bi uživali i tu i tamo. Jedni bi samo jeli, pili i seksali se, a drugi proputovali svijet i digli kredit. Nitko ne spominje da bi se udavao ili ženio. :) Ja razmišljam što bih ja, a da sad već ne živim najbolje što znam i mogu. Ništa mi posebno ne pada na pamet jer redovito čistim ormare i sve što ne nosim godinu dana - poklanjam dalje. Rješavam i odnose tako da sam se već odavno ispričala onima koje sam svjesno ili nesvjesno uvrijedila, oprostila onima koji su mene. Godinama križam stavke s popisa wish liste "to do in my life“ - svakim danom je sve više onoga ispunjenog… Činjenica je da ni sama ne znam koji mi je "zadnji" dan, jer danas jesmo - sutra možda nismo, pa rijetko odgađam stvari koje me vesele i svaki dan si priuštim bar neku dozu hedonizma.

Tek tako (bez nekog posebnog razloga), sredim se kao da idem "ne znam gdje“, i baš, tek tako, stanem i kupim si najveći muffin kad mi se jede i, tek tako, smijem se, zabavljam i glupiram, a da nije neko posebno događanje ili blagdan. Ne tražim razlog za posebno drugačiji način života pa tako neću ni sada kad najavljuju njegov kraj. Ako do sad nisam živjela, Boga mi, ne trebam ni zadnjih pet dana.

Jedino ću se u petak ekstra okupati, počešljati, namirisati i paziti da ne obučem dvije različite čarape u žurbi za svaki slučaj, mama mi je uvijek govorila da nikad ne izlazim iz kuće, a da se ne sredim. Što se mora, nije teško.

Moja kolumna "Obuka za preživljavanje“ kaže: ako ste ju ovaj petak pročitali, da ste i preživjeli najavljen kraj života na Zemlji! Nabacite koji lajk jer smak svijeta će stići za otprilike četiri milijarde godina kad Sunčeva jezgra konzumira svoju zalihu vodika i Sunce počne "naticati“ od sagorijevanja težih elemenata te u konačnici eksplodira, što će na kraju uništiti Zemlju i sve planete unutarnjeg dijela Sunčeva sustava. Taj scenarij je jedini realan kraj, a do tada - što reći?

"Dream as if you’ll live forever, live as if you’ll die today", James Dean.

 Prati nas na Viber Public Chatu!