Prtljaga života

Kofer, roba, prtljaga

Mi ljudi smo tako složena bića da i najmanju pojedinost uspijemo zakomplicirati, zapravo to nam je specijalnost.

Iako sam žena, na žalost moram reći da su upravo žene vodeće u ovom području. Sklone smo iz čista mira slagati slike i scenarije u svojoj glavi, raznorazne pretpostavke, često i nepotrebne drame. Zbog njih zatim stvaramo tako veliku "prtljagu života" koju stalno vučemo za sobom. Umjesto elegantnih gazela postajemo magarci. Dobro znamo da se bisage ne mogu staviti na gazelu, a na magarca itekako.

Ovih dana sam zavirila u ormare svojih prijatelja i imala sam što vidjeti. Pa ti ljudi čuvaju toliko stvari kao da nam se sprema atomski rat! Koliko moraš biti opterećen kad sakupljaš stvari koje nisi nosio već dvije, tri godine te ih uredno taložiš dok te one same ne počnu gušiti i ispadati iz ormara, ladica… Onda sam shvatila da se oni ne guše samo u stvarima nego su i zapeli u nekom periodu života i tu ostali s jednim djelom svojih misli i emocija.

Moja dvogodišnja čistka, oporavak od ljubavnog kraha kojeg sam u ranijoj kolumni spomenula, imala je i onu dobru stranu (ajde bar nešto): oslobodila sam se velikog dijela "životne prtljage". Kad smo se rodili na ovaj svijet smo stigli bez prtljage, a ipak smo dobili sve što nam je potrebno za život. Naš dan je sadržavao igru, smijanje, spavanje, hranjenje, malo plača i tako u krug. S vremenom smo počeli koristiti termine kao što su "depresija, anksioznost, potištenost" i s njima smo odrasli. Navedenim stanjima samo odrasli mogu davati imena te im pripisati ogromnu važnost, a naša prtljaga je s godinama sve više rasla.

Prošli tjedan poznanica mi je ispričala kako se mala prijateljica njene kćeri preselila u Novi Zagreb i dok su svi prepričavali tekuće događaje za stolom dogodilo se sljedeće - pitala jedna majka drugu: "Je li je ona sad u depresiji zbog preseljenja?". U tom času se njezina četverogodišnja kći okrenula i rekla: "Mama, ali ona se nije preselila u depresiju, nego Novi Zagreb".

Mnoge stvari stavljamo pod važne, pa tako i unutar naših ormara ili te iste stvari čuvamo za neke posebne prilike. No, koje su to posebne prilike: svadba, sprovod ili krštenje? Možda iz drugog niza: maturalna večer, spoj s jednim od onih koga smo nazvali čovjekom našeg života, Nova godina? Nalazim te stvari za posebne prilike u raspadnutom stanju s mirisom lavande ili onog sredstva protiv moljaca. Samo su rijetki odbacili višak svoje životne prtljage pa vam mogu zaviriti u ormar i pomoći da se i vi malo oslobodite i rasteretite. Uglavnom i oni vuku svoju prtljagu. Leđa im se savijaju u lagani luk, ramena spuštaju, a pogled je na pola koplja.

Zašto ne bi izbacili iz svog života i svog ormara nešto što vam ionako ne služi? Velikodušnost nema težine, ali pesimizam, strahovi da nećete imati, da nećete uspjeti, da nećete voljeti opet, da ćete biti usamljeni, nesretni – to je ono što nas opterećuje... A tek razočarenje... Dragi moji, ni u zrakoplov ne možete normalno ući s prevelikom prtljagom, a da dodatno ne platite, citiram :): "Molimo da zahtjev za prekomjernu ili specijalnu prtljagu podnesete putem sustava za rezervacije zrakoplovne kompanije. Zahtjev se potvrđuje sukladno ograničenjima i mogućnostima, a cijena se određuje prema pravilima naplate zrakoplovne kompanije."

P.S. Nije loše ostaviti strpljenje da se izvadi iz ladice kad zatreba, jer životni put je dug. S ovog svijeta nećemo moći ponijeti ništa, jer otići ćemo isto onako kako smo i došli: bosi i goli, bez prtljage. Zato duboko udahnite i izdahnite, živi se u trenutku. Čistite redovito - prtljaga se uvijek puni.

 Prati nas na Viber Public Chatu!