Što kad unatoč božićnim svjetlima i punom stolu - ostane usamljenost?

Tuga na božić 762983380

To je osjećaj kojeg smo svi iskusili. Ponekad u vlastitoj sobi, a ponekad u tuđoj i prepunoj ljudi, na užurbanoj ulici ili u tramvaju na putu do posla.

Ponekad se taj osjećaj može pojaviti nakon malih, svakodnevnih situacija koje nas pogode tamo gdje nismo ni znali da smo ranjivi, a ponekad se on ušulja u život kao nepozvani gost koji ostane nepristojno dugo na večeri, sjedajući na mjesto nekoga tko je zauvijek otišao.

Može li narcizam nekada biti i zdrav?

Nekima pak taj osjećaj postane sastavnim dijelom života, do te mjere da se ni ne sjećaju kako je prije njega bilo. U današnje je doba taj gost postao toliko čest da ga mnogi prihvaćaju bez puno protesta.

To je vrlo porazna slika ako uzmemo u obzir da nas spomenuti osjećaj dijeli od onoga što nam je kao ljudskim bićima prijeko potrebno – od osjećaja pripadnosti, povezanosti i ljubavi. Taj osjećaj, taj nedragi gost zove se usamljenost.

Socijalna bol

Nije dakle riječ o objektivnoj stvarnosti, o tome živimo li sami ili u zajednici, viđamo li svaki dan na desetke ljudi ili tek prvog susjeda, radi se o subjektivnom osjećaju koji se može javiti i kad vodimo naizgled vrlo ispunjeni život. Neki usamljenost nazivaju socijalnom boli, a taj je naziv, čini se, potpuno opravdan.

Naime, istraživanja u kojima je korištena magnetska rezonanca pokazuju da se u situacijama u kojima ljudi iskuse odbijanje u mozgu aktiviraju iste one regije kojima se može pripisati emocionalni odgovor pri doživljaju tjelesne boli. Međutim, na usamljenost ne treba gledati kao na bolest, već na osjećaj koji se može javiti s vremena na vrijeme kod svakoga od nas, baš kao glad ili žeđ. Također, baš kao što svatko od nas ima različit prag tjelesne boli, isto vrijedi i za socijalnu bol. Nekome je na primjer nezamislivo napustiti svoju obitelj i prijatelje i otići raditi kao stjuardesa, dok je nekom drugom upravo to životni san. Stvari postaju ružne i ozbiljne u onom trenutku kad usamljenost postane kronična, kad preraste u društvenu izolaciju, depresiju i anksioznost.

Znate li zašto je vaš pas sretniji od vas?

Otvaranje prema drugima

Iako ne treba na nju gledati kao na bolest već sastavni dio ljudskog iskustva, postoji li figurativno rečeno lijek za usamljenost? Kakvi su to ljudi koji rijetko doživljavaju ovaj osjećaj? Zanimljivo je da nije riječ o osobama koje su nužno iznadprosječno društvene, koje su bile popularne u školi ili koje volontiraju na nekoliko različitih mjesta. Sasvim jednostavno, riječ je o ljudima koji su otvoreni i spremni na iskrenu interakciju s drugim koja im se pruža u danom trenutku.

Oni nisu nužno glavne zvijezde na svakoj zabavi, već ljudi koji uspijevaju svoju prtljagu ostaviti na vratima i iz sebe i drugih izvlačiti ono najbolje. Ovi ljudi ne dopuštaju da ih se iskorištava ili zlostavlja, ali isto tako umiju lako opraštati. Oni su naprosto otvoreni za druge i nastupaju bez zadrške i predrasuda.

Iako usamljenost možemo usporediti s osjećajem gladi, ova se glad najviše umanjuje zapravo onda kada se odvažimo „nahraniti“ druge. Naime, istraživanja pokazuju da čak i vrlo mala djela darežljivosti i prosocijalnog ponašanja pozitivno utječu na osjećaj vlastitog blagostanja. Međutim, to otvaranje prema socijalnom svijetu za neke ljude nije nimalo jednostavno.

Najdalja stvar na svijetu

Kada smo usamljeni, razočarani i povrijeđeni teško nam je izaći iz kruga misli u kojem se sve uvijek vraća na naše vlastite poraze, boli i gubitke. Međutim, pomalo paradoksalno, upravo trenuci u kojima se uspijemo ispružiti iz okvira samog sebe, pokazujući iskreni interes za druge, a ne očekujući pritom ništa za uzvrat, pružaju mogućnost da se vratimo autentičnom i ispunjenom sebi. Ovo zvuči toliko jednostavno, no čovjek koji je suočen s emocionalno boli instinktivno se ponaša sebično. Bježeći od drugih, brinući se za vlastite rane, postaje zatvorenikom svojih osjećaja. Zato nam se suočavanje s vlastitom usamljenošću ili osjećajem odbačenosti kroz posvećivanje drugima može činiti kao najdalja stvar na svijetu. U ovo vrijeme kada se blagdanska glazba može čuti posvuda, kada su ulice pune svjetala, a ljudi putuju svojim kućama, mnogi se osjećaju još usamljenije nego inače. Ti mnogi mogu biti bilo gdje u našoj blizini, pa čak i u našem domu, a da propustimo primijetiti njihovu usamljenost. Stoga ovaj Božić osim uobičajenog čašćenja, razmislimo i o tome kako da nahranimo jedni druge vlastitom prisutnošću, toplinom i otvorenošću. Time u konačnici hranimo i sebe, jer riječ je o poslasticama koje se dijeljenjem samo umnažaju.  

Foto: Shutterstock

 Prati nas na Viber Public Chatu!