Znate li zašto je vaš pas sretniji od vas?

pas i čovjek

„Znate li zašto je vaš pas sretniji od vas?“ Zato što mu je život jednostavniji? Zato što može spavati do kad hoće?

Slika ispod natpisa dala mi je malo drugačiji odgovor na ovo pitanje. Čovjek i pas u šetnji, pored njihovih glava, kao o stripu, oblačići. U pasjem oblačiću, drveće i sunce, u čovjekovom – sve osim drveća i sunca. I tako je odgovor na pitanje postao očit i vrlo jednostavan – prisutnost u trenutku.

X, Y, Z i Baby Boomersi - Sve o generacijama koje čine današnji svijet

Nevidljivi lunapark

Zadnjih godina ove tri riječi dobile su i malo stručniji naziv – mindfulness, čiji je hrvatski prijevod „usredotočena svjesnost“. Riječ je o tehnici kojoj je cilj usmjeravanje pažnje na sadašnji trenutak, svjesnost o vlastitim mislima, osjećajima, tjelesnim senzacijama i okolini. Mindfulness se danas koristi i kao skup tehnika u psihoterapiji.

S obzirom da se temelji na upravljanju vlastitih misli prema onome što doživljavamo u danom trenutku, konačni rezultat je da se prestajemo baviti prošlošću ili zamišljati što će biti u budućnosti. No zašto nam je uopće potrebno vježbanje prisutnosti u trenutku?

Zašto smo došli do toga da je naša sposobnost usredotočenosti na „ovdje“ i „sada“ na kolektivnoj razini toliko narušena? Zaista možemo govoriti o kolektivnom problemu, ako u obzir uzmemo istraživanja poput onog provedenog u SAD-u koje je pokazalo da prosječni Amerikanac u jednom danu svoj mobitel pogleda svakih šest i pol minuta, što iznosi otprilike 150 puta dnevno.

Ako zamislimo tog Amerikanca u šetnji sa svojim psom koja traje nekih pola sata, možemo zaključiti da on definitivno nije „usredotočeno svjestan“. Da sam i sama žrtva ovog problema, postalo mi je jasno neki dan kad sam se po tko zna koji put vozila poznatom rutom kroz grad.

Vozim se tako, pogledam kroz prozor i odjednom ugledam veliki, šareni lunapark. Vlakići, ringišpil, pravi pravcati lunapark. Kad sam na svoje pitanje „Otkad je to ovdje?“, dobila odgovor: „Pa, već nekoliko mjeseci“, ostala sam zabezeknuta.

Autoritet koji ignorira ono dobro ima najkraći rok trajanja

Samo brzo, molim

Međutim, to možda i nije baš toliko nevjerojatno, ako pomislim u kakvom stanju najčešće prolazim tom rutom. U većini slučajeva je to totalna žurba i razmišljanje o tome što moram obaviti taj dan na poslu ili kad dođem doma. Nije dakle ni čudo što ne primjećujem lunaparke oko sebe. Ipak, čini mi se da je to prava šteta. Umjesto da u to vrijeme rasteretim svoj um od stvari kojima se on dotada bavio, ti trenuci odlaze u dim.

Što kad Murphyjev zakon zavlada u našim glavama?

Jasno je dakle, da naš problem s prisutnošću ima velike veze sa žurbom, što onom stvarnom, fizičkom, kad zapnemo u prometu pa kasnimo na posao ili jurimo s jedne obaveze na drugu, što s onom psihičkom. Postali smo u potpunosti netolerantni na neizvjesnost, toliko da nas ona uništava.

Ako nešto slučajno nije u ovom trenutku onako kako bismo htjeli, ako neki problem još stoji otvoren, to nas proganja. Nedostaje nam s jedne strane strpljenja, a s druge optimizma i vjere u dobar ishod. I zato se neprestano iznova i iznova bavimo sa stvarima koje mogu biti potpuno malene u većem kadru života, no svejedno nam kradu prisutnost. Postoji opća preferencija za brza rješenja, volimo brzu hranu, brzi internet, brzu kupovinu.

I stres o kojem se toliko puno govori je jedno samo po sebi brzo stanje. Misli i osjećaji koje doživljavamo kad smo pod stresom se brzo izmjenjuju i rastu te imaju tendenciju da nas preplave do razine gdje više ne vidimo nijedan dobar ishod već samo opasnost pred sobom.

Ako bismo prisutnost u trenutku zamislili kao kontinuum, onda bi njezin lijevi pol sigurno mogla bila neka vrsta izrazito stresnog stanja.

Sposobnost koja je važna u svakodnevici, ali i za osvajanje Nobelove nagrade - imate li je?

Izgubljeni signali

Da li je možda onda ključ za prisutnost tek jednostavno usporavanje? Kada živiš sporije možeš ne samo bolje čuti, vidjeti i osjetiti prirodu i druge ljude, već i sebe samog. Naše tijelo i um nam često šalju uporne signale da smo bolesni, da trebamo promjenu, da nam treba odmora, no u užurbanosti se ti signali gube i ne dolaze do naše svijesti.

Sve dok nas taj šum u komunikaciji ne počne skupo koštati. Carl Honoré, autor knjige o važnosti usporavanja u svakodnevnom životu, ironično je zaključio da s obzirom na bolesti modernog društva sve više ljudi želi naučiti o vještini usporavanja, ali žele to na brz način.

Ironija je i u tome da ovaj fast forward modus operandi zapravo gubi svaki smisao s jednim jednostavnim pitanjem: „Ako toliko jurimo kroz život, što nas to čeka na kraju utrke?“

Što čavrljanje na mobilnim aplikacijama govori o našim odnosima s drugima?

Foto: Shutterstock

 Prati nas na Viber Public Chatu!