Vjerujete li u život prije smrti?

oblak, andeo, laptop, shutterstock

Norman Cousins rekao je da smrt nije najveći gubitak u životu; najveći je gubitak ono što umre u nama dok smo još živi.

Poznati američki pisac i filozof Henry David Thoreau izrekao je vrlo značajnu misao:

"Većina ljudi živi život tihog očajanja i odlaze u grob s pjesmom koja je još u njima". Nažalost, nije potrebno posjedovati neke posebne "supermoći" da biste mogli primijetiti kako većina ljudi ne živi na način kako to istinski u sebi želi, nego jednostavno žive živote drugih. Bude se u "tihom očajanju", rade i provode većinu svojih dana u "tihom očajanju" i uče svoju djecu kako živjeti na isti način.

Brojni su razlozi zbog kojih neka osoba u određenom životnom trenutku jednostavno odustane od pokušaja stvaranja stvarnosti kakvu u dubini sebe želi te započne relativizirati sve što joj je u životu bitno. U ovom članku želio bih vam skrenuti pozornost na vrstu straha koju dobro poznajem jer takav strah često uočavam radeći s različitim profilima klijenata, a pogotovo onda kad osoba prolazi kroz značajnije životne promjene.

Riječ je o strahu od nepoznatoga...

Činjenica je da se bojimo nepoznatoga. Čak i ako nam nepoznato ponekad potiče maštu i predstavlja izazov, rijetki su oni kojima sama pomisao na nepoznato automatski ne aktivira i razne strahove. No, prolazak kroz nepoznato nužan je ako imalo želimo pokrenuti potencijal koji svi u sebi nosimo.

***

Da bismo iz točke A došli do točke B, nužno je pokrenuti se i nešto poduzeti. Drugim riječima, da bismo napravili veću i važniju promjenu u svojem životu, nužno je pokrenuti se, napraviti nešto i proći kroz "nepoznato područje". Primjerice, ako želite promijeniti posao i želite se obrazovati u nekom novom smjeru, sasvim je razumljivo da ćete se susresti sa situacijama s kojima se nikada prije niste sreli. Što više ustrajemo krećući se prema promjeni koju priželjkujemo, sve više osjećamo kako nam poznato "tlo" izmiče pod nogama, a novo "tlo" nije još definirano – barem ne na način na koji smo navikli. U takvim trenucima strah od nepoznatoga postaje prisutniji u našem iskustvu. Što dublje uranjamo u nepoznato područje, sve više osjećamo potrebu za povratkom na staro.

Pod utjecajem straha od nepoznatoga naš ego započinje pronalaziti razne izlike. One se uglavnom svode na to da još nije pravo vrijeme za pothvat koji smo poduzeli. Ego nam savjetuje da zadržimo svoju želju za promjenom, a da svoj plan odgodimo za neko bolje vrijeme. Međutim, ono čega trebamo biti svjesni u kritičnim trenucima promjene jest da se strah od nepoznatoga samo oslanja na strah koji je daleko veći od njega – i upravo je taj drugi strah onaj koji nas najviše sputava na putu do željene promjene.

Riječ je o strahu od poznatoga. Možda vam se na prvi pogled to čini nelogičnim, no brojne su stvari u životu nelogične pa i dalje funkcioniraju, zar ne?

Pokušajte navedeno gledati na sljedeći način...

Bojimo se nepoznatoga prvenstveno zato što u vlastitu predodžbu sebe u budućnosti (onu u kojoj se suočavamo s nepoznatim) zapravo projiciramo svoje strahove proizašle iz nama poznate situacije – jer budućnost još ne poznajemo. Drugim riječima, nepoznato je uvijek u budućnosti. Realno gledajući, uopće ne znamo što nam donosi budućnost i na raspolaganju imamo isti broj razloga za zabrinutost ili radost. Uglavnom se odlučujemo za brigu i strah čim naiđemo na nepoznato jer na njega projiciramo svoju prošlost odnosno strahove iz već proživljenih situacija koji su već u nas usađeni.

Kada ne biste imali ta iskustva ni strahove vezane uz njih, mogli biste se potpuno slobodno upustiti u nepoznato, slobodno rasti i stjecati nove spoznaje o životu. One su vam potrebne da biste mogli osobno napredovati i duhovno rasti, a to u sebi uključuje viši stupanj aktualizacije potencijala što ga već imate u sebi.

***

Stoga, kada se nađete u situaciji u kojoj ste se već uputili u proces važne životne promjene te poželite odustati i odgoditi svoj "put" za neko drugo vrijeme, znajte da to nema previše veze s vašom budućnosti, nego s vašom prošlosti. U takvim trenucima upitajte sami sebe želite li biti odgovorni lider svojeg života ili rob svoje prošlosti!

Nažalost, većina na kraju izabere biti robom svoje prošlosti. Nemojte dopustiti da se to dogodi i vama jer na Zemlju nismo došli čekati i udovoljavati svojim strahovima i egu, nego smo došli živjeti. Napraviti svaki dan sve ono što možemo, plus korak više kako bismo postigli maksimum svojeg potencijala, osobno ne smatram nečim što bi bilo zabavno i poželjno, već to vidim kao našu "duhovnu dužnost". Norman Cousins rekao je da smrt nije najveći gubitak u životu; najveći je gubitak ono što umre u nama dok smo još živi.

Ovaj članak završit ću sa zanimljivim anonimnim citatom i pozivam vas da danas izdvojite dovoljno vremena kako biste o njemu razmislili:

"Moj je potencijal nešto što mi je Bog darovao.

Sve što radim sa svojim potencijalom moj je dar Njemu".

Foto: Shutterstock

 Prati nas na Viber Public Chatu!