Broj mladih koji i dalje žive s roditeljima u mnogim je svjetskim zemljama u kontinuiranom porastu zadnjih pedeset godina. Napuštanje roditeljskog doma često se smatra velikom prekretnicom u životu mlade osobe i na neki način simbolom ulaska u odraslu dob.
Prema tome, jesu li današnje generacije manje nezavisne nego što su to bili njihovi roditelji, bake i djedovi? Neki bi sigurno zdušno potvrdili da jesu. Roditelji su previše protektivni, serviraju djeci sve na pladnju, trud i žrtva su postali podcijenjene vrijednosti. Ipak, čini mi se da je situacija malo složenija nego što se na prvu čini.
Učenje ″kampanjstva″
Je li danas možda puno teže postići tu istu nezavisnost koja velikim djelom definira odraslu osobu? No, hajdemo krenuti od početka. Slažem se, neke stvari su puno lakše ostvarive negoli prije 50 – 60 godina. Uzmimo za primjer studenta koji je polazio fakultet u to vrijeme. Redoviti odlasci na predavanja, beskrajno pretraživanje literature u knjižnici, vođenje rukom pisanih bilježaka bili su sastavni dio studiranja.
Ulaskom u 21. stoljeće i izumom interneta koncept obrazovanja i pristupa informacijama promijenili su se iz temelja. Nekoliko ključnih riječi u tražilicu i u sekundi pred sobom imamo čitavo more literature i članaka o bilo kojoj temi koja nas zanima. Međusobna razmjena materijala za učenje i informacija, komuniciranje, sve je to toliko olakšano da ponekad proizvodi i kontra – efekt za razvoj ljestvice vrijednosti u kojem trud i predani rad stoje visoko na vrhu.
Ovakav sustav vjerojatno potpomaže i ˝kampanjstvo˝ – rješavanje obveza u zadnji tren, nesustavno i površno, što pod upitnik stavlja kvalitetu tako usvojenog znanja i vještina. Stasaju li danas generacije kampanjaca koje zbog ovakvog načina obrazovanja i pristupanja obavezama imaju kasnije poteškoća s razvojem nezavisnosti i vještinama nužnim za ˝odrasli˝ život? No, prije donošenja ovakvih zaključaka, treba pogledati i širu – društvenu sliku.
Osjećaj neadekvatnosti
Hrvatska je po postotku nezaposlenog mladog stanovništva u samom europskom vrhu. S druge strane, mnogi visokoobrazovani mladi su po završetku fakulteta prisiljeni na vježbeništvo kojim ostvaruju minimalnu financijsku potporu, a istovremeno su im šanse za zadržavanjem radnog mjesta, nakon isteka osposobljavanja, u mnogo slučajeva vrlo male. Svakako plodno tlo za razvoj egzistencijalne anksioznosti i osjećaja neadekvatnosti. Pogotovo ovo vrijedi za određene skupine zanimanja za koje je radnih mjesta kronično malo, a obrazovni sustava je godinama u hiperprodukciji takvog kadra. Očito je da sustav obrazovanja i zapošljavanja teško idu uz korak s promjenama koje se u globaliziranom svijetu događaju puno brže nego što je to bilo prije nekoliko desetljeća. Nezavisnost i samostalnost, iako su psihološki konstrukti, nužno imaju i društvene temelje, i tu onda nastaje problem.
Tako mnogi mladih koji su visokomotivirani, željni autonomije, naprosto ne dobivaju podlogu na kojoj te iste potrebe mogu ostvariti. Iz ovakvih frustrirajućih okolnosti života mogu proizaći depresija, anksioznost pa čak i društvena izolacija i osamljivanje.
U korak s vremenom
Činjenica je da danas imamo veliki dio mladih koji aktivno traži posao i teži nezavisnosti od roditelja te započinjanju samostalnog života, ali za to naprosto ne dobiva priliku. Među onima koji pak rade, mnogo ih je zaposleno preko mjera i na radnim mjestima kojima tek djelomično mogu ostvariti uvjete za potpuno samostalan život. Prisutan je i paradoks nedostatka radnog iskustva kojeg osoba ne može imati ako ju se ne zaposli i ne pruži prilika da isto to iskustvo s vremenom stekne. Radna mjesta koja traže veliki broj godina iskustva u startu kao potencijalne kandidate eliminiraju čitavo mnoštvo sposobnih mladih koji bi se brzo na jednom takvom poslu dokazali. Bez obzira na mnoštvo frustracija, mnogi mladi su danas spremni raditi debelo prekovremeno, na potplaćenim radnim mjestima, samo kako bi stekli iskustvo i dokazali poslodavcu da vrijede. Jesmo li onda uistinu generacija lijenčina i neradnika? Živimo u vremenu u kojem su mnoge stvari doista postale jednostavnije i lakše dostupne, no čini se da ni kao pojedinci, ni kao društvo nemamo alate pomoću kojih možemo pratiti tempo promjena koje svijet čine jednom velikom mašinerijom u kojoj je pravi pothvat zadržati ekonomsku, fizičku i psihičku dobrobit. Biti mlad i nezavisan danas je, čini mi se, ˝tako blizu, a tako daleko˝.
Foto: Shutterstock
