Koliko je teško zbog intenzivnih emocija djetetu jasno postaviti granice?

roditelj, dijete, odgoj, Shutterstock 311991953

Kako bi roditelji mogli postaviti granicu na način da očuvaju djetetov i svoj integritet, prvenstveno je važno sagledati i razumjeti svijet iz dječje pozicije.

Sigurno bi se većina roditelja složila da je odgoj djece pun izazovnih situacija gdje je roditeljima potrebno mnogo kreativnosti, dosjetljivosti i brze prosudbe, posebice kod postavljanja granica za nepoželjno ponašanje.

Dječji mozak je tek u fazi razvoja

Djeca nemaju širinu znanja ni iskustvo koje imaju odrasle osobe, često razmišljaju na način ''ovdje i sada'' te im je većina stvari crna ili bijela. Zbog još nerazvijenih moždanih struktura, koje nam pomažu da se u stresnoj situaciji smirimo, emocije su kod djece puno više izraženije i prevrtljive. Kako se koji osjećaj zove, kako on utječe na tijelo i što oni mogu napraviti djeca tek trebaju naučiti.

Velikom broju roditelja je dobro poznata nekontrolirana bujica emocija koja se kod djece javlja u situaciji kada im brane određeno ponašanje ili kada zahtijevaju da dijete nešto napravi. Iz dječje logike nezadovoljenje njihovih želja vrlo je nepravedno te im budi različite neugodne emocije poput ljutnje, razočaranja, ljubomore ili straha koji su vrlo intezivni i preplavljuju njihovo malo tijelo. Djeca tada izražavaju svoje nezadovoljstvo oponirajućim ponašanjem koje često budi intenzivne emocije i kod roditelja te se cijela situacija može pretvoriti u pravo bojišno polje. Iz tog razloga se kod postavljanja granica djetetu jako važno usmjeriti i na njegove emocije.

Važno je znati da kada djeca nauče smiriti i razumjeti svoj emocije će moći lakše smiriti svoje ponašanje. Iz tog razloga se kod postavljanja granica između ostalog jako važno usmjeriti i na njihove emocije.

Koraci u postavljanju granica

Prvi korak u postavljanu granica je priznavanje njihovih želja i osjećaja. Rečenicama poput „Znam da si jako ljut....ali....“, „Vidim da se baš želiš igrati s tim....ali...“  pokazujemo djetetu da smo ga čuli, razumjeli te da se njegove emocije i želje poštuju. Osim toga, verbaliziranjem njihovih emocija prije postavljanja granice („Vidim da se ljutiš“)  učimo dijete osnovnim emocijama koje on počinje povezivati sa svojim ponašanjem.

Drugi korak čini samo postavljanje granice („...Ne možeš udarati brata“!, „...To je opasno i možeš se ozlijediti!“). Time dijete uči da su sve emocije prirodne i prihvatljive (čak i ljutnja), ali način na koji iskazuje te emocije nije i neće se tolerirati (agresija prema sebi,drugima, uništavanje imovine ili pitanja očuvanja zdravlja i sigurnosti). Poruka koji roditelji tada šalju je razumijem te i prihvaćam, ali ne dopuštam takvo ponašanje.

U trećem koraku važno je djeci pokazati alternativna ponašanja. Djeca većinu vremena uče što ne bi trebali raditi, kako se ne bi trebali ponašati, a vrlo malo informacija dobiju o tome kako bi se trebali ponašati.  Što dijete sve može napraviti dok je ljuto? Kako tu ljutnju na zdravi način pokazati? Umjesto da lupi brata/sestru što može napraviti? Ovo je vrlo važan korak jer su emocije kod postavljanja granica često intenzivne te moraju na neki način intenzivno ''izaći van''. Preusmjeravanje izražavanja tih emocija u drugačije ponašanje pomoći će djetetu izraziti svoje emocije na socijalno prihvatljiv način. Dijete tada umjesto da lupi brata može lupati po mekanom krevetu, jastuku. Može jako lupati u pod vikati da je ljut. No, djeca u svojim glavicama nemaju te alternative te im je u tome potrebna pomoć odraslih. Naravno, nije dovoljno samo reći djeci što mogu napraviti već je važno da im se to i pokaže.

U određenoj situaciji spojivši sva tri koraka granica bi zvučala ovako:“ Borna vidim da si ljut, ali ne možeš udarati brata! (fizički spriječite agresiju ako je potrebno). Možeš jako lupati u ovaj krevet“ (odmah demonstrirate poželjno ponašanje).  

Kako se dijete do sada naučilo na određeni način ponašati tako će biti potrebno i određeno vrijeme da nauči nova ponašanja te u postavljanju granica treba biti dosljedan. Također, granice trebaju biti postavljene kratko, jasno, bez previše objašnjenja kako bi ih dijete moglo razumjeti. Trenutak za objašnjavanje zašto je određena granica postavljena slijedi tek nekog vremena kada se dječje emocije smire.

Djeca svoje želje, emocije i raspoloženja najčešće iskazuju kroz različito ponašanje koje može varirati od burnih reakcija, agresivnog ponašanja, vikanja ili povlačenja, autoagresije i otuđivanja od okoline. Jedan od velikih zadataka roditeljstva je kroz postavljanje granica i verbaizaciju njihovih emocija naučiti djecu vještinama emocionalne samoregulacije koja će im pomoći u nošenju s mnogim izazovima koje ih tek čekaju u životu.

Foto: Shutterstock

 Prati nas na Viber Public Chatu!