Razvodite se i imate djecu? Evo kako se (ne) bi trebali ponašati

Mlada obitelj nasmijana roditelji djeca

Nedavno smo u Hrvatskoj imali niz slučajeva koji su privlačili medijsku pažnju a vezano uz razvod braka roditelja i njihovo neslaganje oko zajedničke skrbi o djetetu.

Nažalost, kao stručnjak moram reći da su za dijete tijekom razvoda braka najstresniji upravo roditeljski konflikti i nemogućnost dogovora kao i medijski istupi, a ne sama činjenca da se roditelji rastaju. Brojna istraživanja su pokazala da je za dijete puno gore ukoliko roditelji ostaju u lošem braku, punom nezadovoljstva, svađa nego kvalitetna rastava.

Kako učiniti da godišnji odmor zaista primi titulu "odmora"

No, čini se da jedan dio roditelja ne može osigurati kvalitetnu rastavu i radi dobrobiti djeteta ostati na korektnoj međusobnoj komunikaciji s bivšim partnerom. Zašto je tome tako?

Kada razvodu roditelja prethode nezadovoljavajući partnerski odnosi, nerijetko bivši partneri nastavljaju lošu komunikaciju i tijekom ili nakon razvoda. Često se događa da bivši partneri teško razdvajaju partnersku od roditeljske uloge, te doživljavajući bivšeg partnera kao lošeg partnera, uglavnom ga doživljaju i kao lošeg roditelja. Možda po njihovim kriterijima taj roditelj zaista nije dovoljno dobar roditelj – no, da su imali iste kriterije i slagali se oko bitnih stvari u životu vjerojatno ne bi ni bili u procesu rastave braka. Iz naše perspektive partner možda nije dobar roditelj – no nije na nama da sudimo i da radi toga svom djetetu uskraćujemo pravo da bude s tim roditeljem.

Negativne emocije se prenose na djecu

Ono što se tada može dogoditi jest da uslijed teških ili nikakvih dogovora oko zajedničkog djeteta/djece, svoje negativne emocije prenose na djecu te opstruiraju odnos djeteta s drugim roditeljem. Sve to djecu zbunjujuje i u konačnici negativno utječe na njihov odnos s oba roditelja. Dijete uvijek voli oba roditelja (ma kakvi god bili) i želi odnos s njima. No, ako (ne)verbalno šaljemo poruke da nam nije drago kada dijete odlazi drugom roditelju, pa čak i ako toga nismo svjesni – dijete je svjesno. I tada želi „udovoljiti“ roditelju, učiniti ga sretnim pa o tom roditelju govori sve što misli da bi ovaj drugi htio – ako okrećem očima kada moje dijete ide tati, postoji velika vjerojatnost da će mi dijete po povratku od tate reći kako mu je bilo bezveze, kako ne želi tamo ići. I ako se jednim krajičkom usne osmijehnem na tu opasku i dijete osjeti moje (neizrečeno) zadovoljstvo – stvari se poprilično kompliciraju.

Kada vaše dijete navrši 18 godina, ono će...

Činjenica jest da situacija u kojoj dijete neće kod roditelja ili ga odbija nije uobičajena i ona može biti posljedica ili zlostavljanja djeteta koje je od toga roditelja doživjelo ili djetetovo zadovoljavanje potrebe roditelja s kojim živi, a koji možda to odbijanje postavlja kao uvjet svoje ljubavi prema djetetu.

Dijete koje odbacuje jednoga roditelja bez racionalnog razloga, kasnije, kad shvati što je činilo, u pravilu postaje vrlo nesretno, a posljedice mogu biti teške po dijete, uključujući i odbacivanja roditelja koji im, kad je bilo potrebno, nije pomogao prevladati takvo ponašanje. Ima i djece koja i kad odrastu dalje odbijaju roditelja kojega su odbijala kao dijete jer im je prebolno nositi se s osjećajem krivnje zbog prijašnjeg ponašanja. Ta djeca često kao adolescenti i odrasle osobe imaju problematične veze s drugim ljudima i problematične partnerske odnose.

U svakom slučaju, takvo ponašanje djeteta nije dobro podržavati ako za njega ne postoje racionalni razlozi (zlostavljanje i sl.) i kad tad će se negativno manifestirati na cijelu obitelj.

Ono što svi stručnjaci preporučuju a što je jedini interes djeteta jest da po rastavi braka roditelja ono ima pravo viđati oba roditelja kada god želi i da ima jednaka prava na oba roditelja. Naime, neovisno o presudi o rastavi braka u kojoj će pisati i opseg susreta i druženja djeteta s roditeljem s kojim ne živi, dijete bi uvijek trebalo znati da su oba roditelja tu za njega (iako ne žive zajedno) i da bez zadrške može kontaktirati i posjećivati oba, odnosno da to neće izazvati negodovanje onog drugog. Ista pravila trebala bi biti kod oba roditelja a roditelji bi se i dalje trebali dogovarati i komunicirati vezano uz dijete kako u jednom periodu života ono ne bi krenulo s emocionalnim ucjenama (npr. mama je bolja jer mi dopušta to i to – a zapravo to uopće nije tako već dijete manipulira što se ne može dogoditi ukoliko roditelji razgovaraju i znaju kako stvari stoje kod onog drugog).

Neovisno o tome što roditelji dogovore – s kim će dijete živjeti, koliko često će viđati drugog roditelja i slično – najvažnije je kako se prema svemu postave roditelji.

Ako roditelji funkcioniraju na način da su i dalje partneri u roditeljstvu, da se o svemu zajednički dogovaraju po pitanju djeteta, da nema međusobne netrpeljivosti, svađa i nesuglasica, tada će vrlo vjerojatno i dijete dobro funkcionirati s njihovim odlukama. Hoće li dijete viđati jednog roditelja više ili manje, hoće li provesti s njim tjedan dana u kontinuitetu ili ne – stvari su koje su manje važne ako roditelji imaju kvalitetan odnos, bez međusobnih predbacivanja i „podmetanja klipova“.

Iako nije lako odvojiti partnerski od roditeljskog odnosa, iako nas bivši partner može prilično živcirati i ne moramo se s njim slagati oko bitnih stvari – prije svake odluke, postupka i izgovorene riječi treba imati na umu što je najbolji interes djeteta, djeteta koje voli, želi i treba oba roditelja: sa svim njihovim vrlinama i manama.

Foto: Shutterstock

 Prati nas na Viber Public Chatu!