Svi mi odrasli smo u nekom periodu života prošli kroz adolescenciju. I vjerojatno je svatko od nas nekada imao probleme s kojima se možda nije znao najbolje nositi – što zbog nedostatka iskustva, što zbog hormona koji su odradili svoje (ne u našu korist), što zbog izostanka potrebne podrške.
Kada kažem podrška, pri tome ne mislim na roditelje – jer o nekim temama s roditeljima nam nije bilo najugodnije pričati. Nekada nam se činilo da roditelji umanjuju naše probleme (doduše iz najbolje namjere i želje da nas utješe) – pa koji je onda uopće smisao razgovarati?
Zaviriti u sobu svog adolescenta ili bolje ne…
A nekada smo vjerojatno i bili svjesni toga da su roditelji samo roditelji i da je njihova uloga ipak malo drugačija od uloge savjetnika – sve i da žele, teško je biti potpuno nepristran roditelj. A nekada nam je baš trebala ta nepristranost i drugačiji pogled na situaciju. I u tom trenutku sigurno bi nam dobro došlo jedno rame za plakanje koje bi nas saslušalo, dalo svoje viđenje situacije i usmjerilo nas kako se suočiti sa svime što nas muči. I danas kada se sjetim sebe u srednjoškolskom periodu, kada se prisjetim koliko je tu bilo nesigurnosti, strahova, traženja sebe a potom i (ne)prihvaćanja vlastitih osobina – svjesna sam da bi mi bilo puno lakše da sam tada imala nekoga tko bi me utješio.
Savjeti za roditelje i djevojčice: Što kada dođe prva menstruacija?
Nekoga tko bi me razumio – ali ne na onaj „mama način“ (jer mama je ipak mama a ne nepristrani stručnjak kojemu je jasno što se zbiva u mojoj glavi, koji me može nepristrano usmjeriti), nekoga kome bi mogle povjeriti svoje najdublje misli a koje nisam htjela da mama čuje jer je nisam htjela opterećivati… I danas mi padne na pamet kako sam sasvim dobro ispala s obzirom na sve što sam tijekom adolescencije prošla – u najkritičnijem razdoblju života
Odgojni izazovi – emocije, temperament, postavljanje granica
Problemi današnjih mladih su možda nešto drugačiji od problema s kojima su se suočavale nekadašnje generacije – no oni su i dalje tu i sve ih je više.
Što djeca žele? Imamo odgovore koji će iznenaditi sve roditelje…
Educirani roditelji
I roditelji su danas educiraniji – mnogo informacija koje mogu pronaći na internetu sigurno koriste i njima i njihovoj djeci. Često puta se iznenadim kada vidim koliko je roditelja spremno u kratkom vremenu proučiti veliki dio psihologije kako bi shvatili što se zbiva s njihovim djtetom, kako bi mu pomogli. Iz pozicije stručnjaka duboko vjerujem da takav pristup može biti samo pozitivan za dijete. U nekim situacijama je djetetu dovoljan „samo“ dobar pristup roditelja. Ovaj „samo“ zvuči kao nešto gdje nije potrebno uložiti puno napora – no svaki roditelj koji se trudi imati takav pristup zna koliko je živaca, energije, znanja, ljubavi i volje uloženo u taj samo. Pored svih svojih obaveza, briga, vlastitih potreba koje u odnosu s djetetom moraju biti u drugom planu.
Što je pretjerana kontrola djeteta?
No nekada taj pristup nije dovoljan. Iako roditelj čini sve što bi mu i sama kao psiholog savjetovala djetetu je potreban netko izvana. To zaista nema veze s roditeljem kao takvim niti to znači da nešto ne čini dobro. To može značiti samo da postoji trenutak kada je njihov angažman ograničen isključivo zbog uloge koju u odnosu s djetetom imaju.
Sačuvajte živce pridržavajući se ovih pravila
Roditelj je ipak prvenstveno roditelj
Kako ne možete svom djetetu zamijeniti društvo prijatelja, tako ne možete ni stručnjaka. Slikovito rečeno – ako smo po struci građevinar teško da ćemo znati pomoći našem kućnom ljubimcu kada ima zdravstvene tegobe: vjerojatno ćemo ga odvesti veterinaru. Nekada čak i ako nam se struka poklapa – npr. ako jesmo veterinar po struci a naš ljubimac ima ozbiljnih zdravstvenih problema i potrebna mu je operacija – možda je ipak bolje da ga prepustimo kolegi. Jer ćemo teško izaći iz uloge koju imamo spram svog ljubimca i biti profesionalac „hladne glave“. Teško je iskjučiti emocije i stres koje osjećamo u tom trenutku.
Uloga tehnološkog razvoja u životu djece
Unatoč svim znanjima i želji da pomognu djetetu, roditelji trebaju biti svjesni i činjenice da postoje teme o kojima djeca ne žele razgovarati s njima – jer im je neugodno, jer ih ne žele opterećivati/zabrinjavati, jer se boje reakcije…. I to nije ništa neobično. Jer roditelji su prvenstveno u ulozi roditelja a tek onda u svim drugim potrebnim. I dobro je da je uloga roditelja dominantna – jer je to najvažnija uloga za njihovo dijete koju nitko drugi ne može zamijeniti ili nadoknaditi. Za sve druge postoje kandidati – ali za roditeljsku ne.
Znate li slušati ili čujete ono što želite čuti?
Stoga bi poručila svim roditeljima da se ne ustručavaju zatražiti podršku za svoje dijete – na taj način im ujedno šalju poruku da treba brinuti o sebi, da uvijek ima rješenje i da treba podršku kada nam je potrebna. Ako samo tu poruku usvoje, već ste na pola puta da vaše dijete izraste u zadovoljnog i sretnog čovjeka.
Kako zdravlje psihe čuva psihologinja Kristina Bačkonja
Foto: Shutterstock
