Pamćenje vam ima limit? Evo kako si pomoći

zbunjena zena, upitnik, shutterstock

Kristina je prilično savjesna i odgovorna osoba. Po prirodi procedura, voli kada sve teče prema planovima. Kristina voli svoj posao i svaki segment njezinog posla joj je na neki način izazovan jer je prilično raznolik.

No, ta raznolikost ujedno znači da ima jako puno stvari koje treba popamtiti: članci koje treba poslati novinarima, stručni odgovori na pitanja čitatelja, svakodnevni administrativni zadaci poput pisanja računa, odražavanje predavanja, slanje redovnih i dodatnih materijala polaznicima predavanja...

Podijelite odgovornost

Nerijetko joj se dogodi da je netko zatraži uslugu i ona pristane. No, uslijed silnih obaveza dogodi se da joj nešto promakne. I ona nešto zaboravi. I onda, kada se sjeti da nešto nije učinila što je obećala se grize. I osjeća krivnju. I ljuti se na samu sebe kako joj se to, kao jednoj proceduri i savjesnoj osobi moglo dogoditi.

Kristina iz priče sam ja. Kristina iz priče ste možda i vi. Ako ste se prepoznali u ovoj priči i shvatili da zaista puno odgovornosti preuzimate na sebe, tada je vrijeme da stanete na loptu. I podijelite odgovornost s drugom osobom. Kako?

Neki dan kada sam se požalila kolegici što mi se događa (a koja je dosta slična meni po pitanju obaveza) dobila sam odličan savjet o dijeljenju odgovornosti.

Njezina strategija osim onog obećanja da će učiniti uslugu ima jedan mali dodatak. A on glasi: „Samo me podsjeti“.

Drugim riječima, kada je polaznik na seminaru zamoli da mu pošalje link na istraživanje o kojemu je upravo pričala, ona će reći: „Može, samo me podsjeti na mail“. I tako cijela odgovornost nije na njoj. Jer polaznika (a tako i zahtjeva) ima puno. A njezino pamćenje ima limit. A isto tako i odgovornost.

Kao osoba koja je savjesna i koja uslijed te savjesnosti i odgovornosti spram sebe i drugih ponekad dođe do potpunog sagorijevanja, shvatila sam da nas u to sagorijevanje upravo dovodi nedijeljenje odgovornosti. Činjenica je da nije baš sva odgovornost ovoga svijeta na nama. Ljudi smo. Imamo pravo pogriješiti. Imamo pravo zaboraviti. I drugi imaju pravo podsjetiti. Ako ne podsjete i čekaju da se sami sjetimo – to je prebacivanje odgovornosti. A cilj nam nije samo prebaciti lopticu, već održavati igru, zar ne?

Ako ste već ušli u onu fazu krivnje (jer ste nešto zaboravili), sjetite se da nema neuspjeha već samo povratna informacija. Ako zaboravljamo – jesmo li možda previše toga preuzeli na sebe? Što nam ta informacija govori? Što možemo drugačije? Jedna od opcija je svakako dijeljenje odgovornosti. Ljudima se uvijek možemo ispričati. I potom se usmjeriti na rješenje. Samopredbacivanje neće puno koristiti ni nama ni osobi kojoj smo trebali učiniti uslugu. Ali usmjeravanje na rješenje hoće.

Postoje stvari koje su jako važne i za koje nećemo imati strategiju „Samo me podsjeti“. Da šefici kažem da me treba podsjetiti da dođem na posao, prilično sam sigurna da mi više niti jedan podsjetnik što se tiče posla ne bi trebao. No, postoje i situacije gdje to možemo tražiti. Gdje imamo malo „lufta“ i gdje uslugu koju činimo možemo učiniti pamtljivijom kroz podsjetnik osobe koja je traži. Kao što računalo ne može unedogled pohranjivati podatke jer ima ograničen kapacitet, tako je i s nama. Ali ako podatke koje trebamo pohraniti podijelimo na dva računala, kapacitet svakog veći. Zašto onda ne povećati svoje kapacitete i izbaciti dosadnu strategiju zaboravljanja i osjećaja krivnje? 

Foto: Shutterstock

 Prati nas na Viber Public Chatu!