Kako odgajatelji i nastavnici mogu pomoći

skola-djeca-ucenje-problem-uciteljica

Tijekom svoje dugogodišnje prakse, znala sam imati zajedno u sobi po dvoje i više djece. Tako me više puta zapanjilo kako se ti mališani, djeca od svoje tri ili četiri godine, izvrsno razumiju.

 Nama odraslima s lakoćom su prevodili što je rekao jedan od njih, čiji govor nam nije bio razumljiv. Djeca su automatski ispuštene ili zamijenjene glasove nadopunjavala pravima i u potpunosti razumjela što njihov novi prijatelj govori.

UčenjeU toj dobi, naime, djeca još uglavnom ne primjećuju i ne zamjeraju nečiji drugačiji govor. To se javlja tek kasnije, ali još uvijek prije polaska u školu. Zato je u slučaju djece s teškoćama u razvoju govora i jezika vrlo važno kako odgajatelji, a kasnije i osnovnoškolski, srednjoškolski, pa i sveučilišni nastavnici reagiraju na njihov govor.

Mucanje je poremećaj koji je najzapažljiviji u predškolskoj dobi i kada ga u dobi od četiri do pet godina djeca počinju zapažati, jako je važno kako će se vrtićki odgajatelji postaviti prema djetetu koje muca i prema komentarima druge djece. To je važno razdoblje za izgrađivanje stavove djece prema vlastitim govornim sposobnostima, kao i prema različitostima među ljudima.

Dijete koje muca ili ima neki drugi primjetljiv poremećaj govora nije dobro izostavljati iz aktivnosti koje uključuju govor, iako se može činiti da ćemo im tako olakšati život. Kako znamo da se u pravilu ne muca kada se govori uglas s nekim, vješt odgajatelj ili nastavnik osmislit će aktivnosti u kojima će dijete koje muca govoriti ili čitati u paru s djetetom tečnog govora. Isto tako, lakše je govoriti kada govorom pratimo neku manualnu aktivnost. Zato će djetetu koje muca vjerojatno biti lakše govorom opisivati ono što radi.

Osim toga, u svakoga se uvijek može naći neka vrlina, talent, nešto u čemu je dobar i što možemo pohvaliti. Ako učenik nije brz u govoru ili čitanju, bilo zbog mucanja, teškoća u čitanju ili disleksije, možda će se jako dobro i lijepo znati izraziti crtežom ili nekim drugim izrazom. Zašto mu ne bismo pružili i tu mogućnost?

UčenjeJako je važno da nastavnici znaju prepoznati poremećaje u komunikaciji i razlikovati ih od lijenosti, nemara ili sniženih kognitivnih sposobnosti djeteta. Nadam se da se danas više ne događa da vam na prvi logopedski pregled dođe učenik sedmog razreda osnovne škole zbog sumnje na poremećaj u učenju, da bi se pregledom ustanovilo kako se radilo o izuzetno pametnom dječaku, koji ima disleksiju i muca. Kako je moguće da se do trinaeste godine ne prepoznaju tako izraženi poremećaji koji ometaju i pisano i usmeno izražavanje?!

Nastavnici koji poznaju i prepoznaju poremećaje u komunikaciji znat će izdvojiti njihove simptome i ocjenjivati učenikovo znanje. Oni će znati da učenik koji muca ne bi smio dobiti nižu ocjenu u recitiranju pjesmice, jer “ne bi bilo fer prema drugim učenicima, koji su je recitirali tečno da dobiju istu ocjenu”. Oni će znati i da nije dobro ocjenjivati točnost, ujednačenost i čitljivost rukopisa u pisanom uratku djeteta s disgrafijom.

Ako to znaju, nastavnici će moći pronaći načine individualiziranog pristupanja svakom djetetu, prema njegovim sposobnostima i afinitetima. I opet, najbolje je kroz razgovor s učenikom/studentom (i roditeljima) pronaći najbolji pristup na obostrano zadovoljstvo!

 Prati nas na Viber Public Chatu!