U mojoj glavi muškarci i žene su jednaki. Nemaju iste biološke predispozicije, ali su jednaki.
Možda je to tako zato što potječem iz patrijarhalne obitelji u kojoj se uvjerenje da žena mora imati svoj kruh u rukama prenosilo iz koljena na koljeno. Kako je to povezano s patrijarhalnim uvjerenjem? Žena kada se uda, odlazi u drugu obitelj, nije više „naša“, pa je logičan zaključak da mora imati svoj kruh u rukama. Ako dođe do bilo kakvih problema u njezinu životu, mora se znati snaći sama, jer više nije “naša“.
Psihologinja otkriva zašto mama i kći ne bi trebale biti prijateljice
Biti žena u našem društvu
Moj je brat na obiteljskim ručkovima uvijek je bio zvijezda. On je nastavak loze, prezime se po njemu dalje prenosi. A ja? Ja ću se jednog dana udati i nositi tuđe prezime, biti “tuđa“, kako je znao reći moj dida. Ovakva patrijarhalna uvjerenja na mene su utjecala na način da ne volim ženu vidjeti “drugotnom”. A kako žena u našem društvu postaje “drugotna”?
Odmah mi se vrti film kulturoloških utjecaja na odgoj djevojčica u Hrvatskoj. U odgoju djece svakako primarnu ulogu ima obitelj, prvenstveno otac i majka. Kako će oni djecu odgajati, ovisi o njihovim uvjerenjima, vrijednostima, modelima koje su sami imali priliku vidjeti i iskusiti, ali i o osjećajima, načinima kako se s osjećajima nose i kako ih podnose.
Sekundarnu, ali također jednako važnu ulogu ima društvo. Kroz iskustvo u radu s klijentima, svoje osobno, edukaciju i obrazovanje došla sam do zaključka da žene, i obitelj i društvo, kondicioniraju na dva načina: zatomljuju sasvim prirodnu emociju ljutnje i uzvisuju ulogu žene-žrtve. Kako se to događa?
Prvo o ljutnji. Djevojčice u Hrvatskoj ne bi smjele biti ljute. To je emocija više rezervirana za dječake. Oni ,pak, ne smiju plakati, ali o tome više u nekom drugom članku.
Alkoholizam: Zašto ljudi piju? Pročitajte što kaže psihologinja
Jednom prilikom moja kći i ja bile smo kod njezine bake, moje mame. Mala se nešto opako isfrustrirala i pokazala je ljutnju. Učinila je to na vrlo primjeran način, nije nikoga tukla ni vrijeđala, nije sebe ugrožavala, a nije niti razbijala stvari po kući. Kada je bila na vrhuncu ljutnje, začula sam bakin glas: “Ti si curica, nemoj se ljutiti, to je ružno.“ K vrapcu, pomislila sam, pa uvalit će joj zabranu na ljutnju, te sam smireno rekla: “Ljubavi, smiješ se ljutiti.“ I nastavila sam se ponašati onako kako se inače ponašam kada je netko ljut – zanimalo me što je uzrokovalo njezinu ljutnju. Mama me gledala kao da sam s Marsa pala, a ja sam razmišljala jesam li upravo uhvatila korijen svoje visoke tolerancije i nemogućnosti da se naljutim.
Majkama i očevima, koji svjesno ili podsvjesno misle da ljutnja nije za curice, poručila bih neka ih puste da se ljute. Ljutnja je zdrava i potrebna emocija koja se događa u situacijama kada osoba nije prepoznata ili je ugrožena neka njezina vrijednost. Djecu svakako treba naučiti kako ispoljavati ljutnju, a dopušteno je gotovo sve, osim fizičkog i emocionalnog ugrožavanja drugih ljudi, samoga sebe ili imovine.
U suprotnom, ženi oduzimamo važan alat da se zauzme za sebe. U situacijama kada netko povrijedi neke njezine vrijednosti, ne preostaje joj ništa drugo nego zamijeniti ljutnju nekom drugom emocijom ili pak biti pasivno agresivna, što znači da se neće zauzeti sebe, nego će čekati da netko prepozna da s njom nešto nije u redu. Pa ako nitko to ne primijeti, onda će biti nesretna i jadna. Problem je u tome što na taj način žena neće imati sudbinu u svojim rukama, već se prepušta drugima. A prepustiti se drugima često nosi ulogu žrtve.
Imperativ moranja
Žene u Hrvatskoj drže četiri kuta kuće, a da kuća ima više kutova, držale bi i njih. Zašto je to tako? Zato što se u našem društvu i dalje cijeni žrtva. Slušala sam tako jednu radio emisiju u kojoj su slušatelji nominirali naj-osobu. Naj-osoba je u tom kontekstu bila osoba koja nam je toliko super i kojoj se toliko divimo.
Redom se čulo: „Nominirala bih svoju majku, ima troje djece i nikada, ali baš nikada nije mislila na sebe. Uvijek samo na nas“, „Nominirala bih kolegicu koja nikada neće odbiti pomoći, čak i kada ima svog posla“…
Žrtva! Misliti na sebe poistovjećuje se s egoizmom i egocentrizmom i sličnim egotripovima, a rezultat toga mogu biti žene koje su si nametnule imperativ moranja. Moram biti odlična majka, dobra domaćica, a moram i razviti uspješnu karijeru. Umjesto da vrednujete žrtvovanje, naučite djevojčice balansu između toga da misle na sebe i da misle na druge, naučite ih da se odmore i da uživaju, te, da pitaju i zatraže pomoć.
Omalovažavanje, kritiziranje, sabotiranje… Ponašanja koja morate izbjegavati želite li uspješan brak
Foto: Shutterstock
