Brat. Za mene riječ čije značenje bih mogla podrobno i preduboko obrazlagati… Dugo, dugo, dugo…
Probat ću ovdje bar mali dio raščlaniti. Prvo, velika “krivnja” mojih roditelja, što su me od prvog dana kad je došao moj dvije godine mlađi brat, dizali tako da je on moj brat, ja njegova sestra, a nas dvoje njihova djeca.
Da ga moram braniti, paziti da mu nitko ne učini išta nažao, ne učini ikakvu nepravdu, a kad smo bili najmanji, ne daj Bože da ga itko takne. Jer, kako su govorili: “Ako ga ti ne čuvaš i prema njemu nisi dobra, što očekivati od drugih?”
Ja kao ja, poslušna, odana i preobzirna, njihova riječ mi se ugravirala u koštanu srž.
Naravno, tu je i ono predivno – djetinjstvo. Djetinjstvo, gdje si najsretniji, gdje ti je svaki dan pustolovina za sebe i još kad u tim pustolovinama imaš stalnog kompanjona, pratitelja, suborca… To onda stvara najdivnije uspomene, najljepša sjećanja i stvara neraskidive veze. Upravo tako.
Ne mogu maknuti ni izbrisati svoju multiplu! Mogu je samo prihvatiti i živjeti s njome
Sve za brata
U vrtiću “Adriana” nasuprot naše kasnije škole “Dobri”, brat i ja proveli smo godinu zajedno. Doduše, brat je bio u mališanima, a ja u predškolcima. Došao je tako jedan dan u moju sobu potužiti mi se da ga Višeslav gnjavi i gurka. Odjurila sam u njegovu sobu da velika ja zaprijetim Višeslavu da mi prestane gnjaviti brata. Problem je bio, kad sam došla i vidjela da je Višeslav dečkić koji mi se sviđa već neko vrijeme. Zamuckujući malo, priprijetila sam mu da mi ostavi brata na miru, a on mi se frajerski “unio u facu” i rekao:”Ti ćeš mi zabraniti!”
A onda epizoda s mojim prvim fizičkim obračunom kad smo živjeli na Ravnim Njivama.
Udaljen od mene nekoliko metara, vidim brata kako ga nagurava dječak otprilike mojih godina.
Stropoštam se svom brzinom niz stepenice i svom snagom nogom u međunožje naciljam dotičnog dječaka. Uz bolni krik, dječak se baci na pod. Njegova majka koja je to vidjela s balkona viče na mene uz prijetnje i pogrdne riječi. Brat i ja jurimo kući, a za nama trči majka oštećenog dječaka.
Nakon pet, šest godina, idem u vrtić po mog drugog, jedanaest godina mlađeg brata i prepoznam onu razjarenu mamu koja je sada nasmijana teta u vrtiću mog drugog brata. Promijenila sam kvart, ali lice bijesne jureće mame zaboraviti nikad neću.
Kako su otišle godine, kao i moj pubertet, kada nisam u blizini htjela dosadnog mlađeg brata tako je i došlo malo zrelije doba.
Imate li svoje mjesto gdje se uvijek možete vratiti da “dođete sebi”? Trebali biste…
Na kraj srednje škole došao je i dečko, kasnije mi muž i naravno, udaljili smo se malo.
Udaljila sam se ja, ali on meni nikad nije prestao biti blizu. Bilo da je trebalo dolaziti po mene na posao u ranu zoru, bilo da me trebalo voziti s djetetom u doktora, bilo da je trebalo vidati moje rane nakon dobitka dijagnoze i razvoda, brat je uvijek i u svemu bio tu.
Dakle, kad ja za nekoga kažem da mi je kao brat, time mu odajem priznanje najdublje povezanosti i odanosti.
Najiskrenija ljubav
Tako sam rekla i momku s kojim me spojila dijagnoza kasnije kad smo postali bliži. Rekla sam mu da sam ga u mobitel memorirala pod “brat”. Tad mi nije htio reći jer nije htio pokvariti trenutak kad je vidio koliko mi to znači. Kasnije mi je rekao kako on sa svojom sestrom nije toliko blizak i kako on riječ sestra/brat uopće ne doživljava toliko duboko. Kako je sa njom u skroz korektnim odnosima, ali da je ona imala malo turbulentniju fazu iz koje je trebalo spasiti, što je on i učinio ali je to ostavilo traga na njihovom odnosu.
Također znam i primjer gdje mi kaže jedan od dotična tri brata, da svoja dva brata doživljava koliko i susjede. Kako mu je više značio pokojni prijatelj iz djetinjstva nego je za brata ikad osjećao. Taj prijatelj mu je značio upravo zbog onoga što sam gore navela. Bio je tu.
U svim njegovim važnijim, težim isto kao i u najljepšim trenutcima, bio je tu. Bio je tu, nije ga se ni trebalo zvati kad je vidio da je teško. Bio je tu i u onim nasmijanim, raspjevanim, bezbrižnim i pripitim danima mladosti.
Tako ja to gledam i kategoriziram. Braća po krvi, braća po srcu te braća po krvi i po srcu.
Imate tako braću po krvi koja su samo to. Niste ih birali, rodila vas je ista majka, ali od te krvi vas ne veže ništa više.
Nakon dijagnoze multiple započinje novi život! Nažalost, ne odluče svi ostati uz vas
Isto tako imate i braću po srcu. Ljude koje osjećate kao rođenu braću iako ste došli od različitih majki. Ljude s kojima vas je više od ikakve krvi povezao život. Život i sve njegove čari. Kako lijepe i slatke tako i one manje lijepe i nekad gorke. A onda, ako ste sretnici, imate braću i po krvi i po srcu kao što imam ja.
Brata koji je moj anđeo čuvar u doslovnom i prenesenom smislu i drugog brata, jedanaest godina mlađeg kojem sam bila “mala mama”. I kako onda kad kažem brat ne misliti i ne osjećati najjaču, najiskreniju i najodaniju ljubav?
Pitaju me kako sam tako sabrana kada pričam o svojoj multiploj, ali nije uvijek bilo tako…
Foto: Shutterstock
