Vrtić, osnovna škola, srednja škola, možda fakultet, posao, ženidba, djeca, posao, starost, mirovina… Zvuči kao unaprijed isplaniran put većine pojedinaca u društvu danas, s možda ponekom iznimkom
Tko uopće želi živjeti taj šablonski život ako mu se paralelno nudi mogućnost trajne slobode, poput one koju smo imali u djetinjstvu.
Sloboda djetinjeg uma i djetinjeg načina razmišljanja. Tako otprilike zvuči razmišljanje uobičajenog Petra i Petre Pan, mnogih mladih ljudi današnjice.
Vječna mladost, zaigranost i ludost, sloboda izbora, sloboda od odgovornosti i obaveza zvuče vrlo primamljivo, ali na žalost iluzorno. Ipak, upravo o tome sanjaju i donekle tako žive mnogi ljudi danas i svrstava ih se u skupinu onih koji imaju takozvani sindrom Petra Pana. Ne radi se o ozbiljnom psihičkom poremećaju (jer zasad takva dijagnoza nije službeno priznata), već o zajedničkom nazivniku za sve one koji u svojoj odrasloj životnoj dobi još uvijek razmišljaju i žele živjeti kao djeca.
Kako je do toga došlo?
Jedan je dio zasigurno uvjetovan genetski, dok je drugi dio spoj odgoja i socioekonomske slike društva. Djeca koja su odrastala uz permisivni roditeljski stil – onaj u kojem su djeca potaknuta na slobodu, bez pretjeranih odgovornosti i posljedica – ona su koja imaju veću vjerojatnost tražiti isto i u odrasloj dobi. Djeca koja su odrastala uz pretjerano zaštitnički nastrojene roditelje koji su ih “sačuvali” od brojnih obaveza, nošenja s problemima i konflikata, isto će tražiti u budućnosti jer nisu razvila vlastite kompetencije. Istovremeno, budućnost je neizvjesna, posao koji će osigurati budućnost teško je pronaći i zadržati, a komfor doma i sigurnost bez obzira na manjak samostalnosti mnogima se čine privlačniji od izlaganja nepotrebnom egzistencijalnom stresu. Tendencija je čovjeka da se trudi zadržati ono na što je navikao pa kad se naša biologija, odgoj i ekonomija spoje na ovaj način, ispravno je očekivati da će mlada odrasla osoba poželjeti ostati dijete i razviti sindrom Petra Pana.
Visoko osjetljivi ljudi često su najbolji šefovi, otkriva psihologinja
Kako Petar i Petra funkcioniraju u odnosima?
Takvi će ljudi (koji su većim dijelom muškarci) biti emotivno nezreli, teško će se vezati za partnera/partnericu jer je veza za njih obaveza, a njih izbjegavaju. Oni teško donose odluke, a još teže ih se drže. Inzistiraju na slobodi bez odgovornosti i imaju tendenciju izbjegavanja monogamnih veza jer “one samo narušavaju slobodu”. S druge strane, oni su jako zabavni, opušteni, spontani, šarmantni i na prvu vrlo zanimljivi. Ono što svaki Petar Pan traži je majka koja će se o njemu brinuti kako bi on i dalje mogao biti dijete pa tako u vezama ovi ljudi traže nekog tko će skrbiti za njih, nekog tko će ih tolerirati i bezuvjetno prihvaćati, nekog s kim neće imati sukoba, a i ako do sukoba dođe, krivca neće tražiti u sebi, već oko sebe.
Kako Petar i Petra funkcioniraju na poslu?
Vrlo teško jer to su ljudi koji izbjegavaju rutine, procedure, obaveze, rokove. Ipak, znatno pridonose timskoj atmosferi svojim raspoloženjem i razmišljanjem izvan okvira. Na žalost, to nisu ljudi koji se dulje zadržavaju na jednom radnom mjestu jer ne žele izvršavati zadatke koje im drugi zadaju, okrivljuju druge za svoje probleme (“okolina im jednostavno ne odgovara i suradnici su zatvorena uma”), mijenjaju okolinu, ali ne i sebe.
Što ako smo u odnosu s Petrom?
Jedna je opcija raditi na sebi i biti dobar primjer ulaganja u osobni rast i razvoj. Važno je da imate dobro postavljene granice i jasno komunicirate svoje želje i potrebe i potičete na komunikaciju s ciljem konsenzusa (to je ono kad pronađemo rješenje koje odgovara objema stranama). Druga je opcija napuštanje odnosa u kojem se od vas očekuje da budete roditelj djeteta koje nikako da odraste. Nipošto ne održavajte svoju ulogu roditelja, ako od partnera očekujete upravo to, partnerstvo.
Što ako smo mi Petar/Petra?
Iako vam rutina vrtić, osnovna škola, srednja škola, možda fakultet, posao, ženidba, djeca, posao, starost, mirovina zvuči kao dobro isplanirana zatvorska procedura, sjetite se da u cijelom procesu imate nevjerojatno puno opcija. Naime, svatko od nas je manje ili više “opcija” i manje ili više “procedura”. Nije nužno promijeniti se potpuno (ako je to uopće moguće), već je važno podsjećati se da u gotovo svakoj proceduri postoji nekoliko opcija.
Jeste li perfekcionist? Ako želite da sve bude savršeno odrađeno, ne znači da ste savršeni
Drugo, ako vas muči neizvjesnost egzistencije, sjetite se da je taj strah prisutan kod većine ljudi povremeno i on je najbolji pokretač za akciju. Budite kreativni, iskoristite svoj mentalni sklop opcija i osmislite svoje procedure. Velik će vam izazov biti dosljednost, ustrajnost. Upravo ga tako i doživite, kao priliku za trening. Ako ste u odnosu s drugom osobom, odlično je komunicirati svoje potrebe kao odrasla osoba i jednako tako saslušati tuđe. Ako se i ne slažete, počnite vježbati svoju emotivnu kontrolu u stresnim i izazovnim situacijama.
Nije sve tako crno…
Nije loše povremeno biti Petar ili Petra Pan, ipak je on omiljen lik mnogima, može letjeti, vješt je s mačem i skače iz pustolovine u pustolovinu. Međutim, odrastanje je isto super jer nam ono daje moć donošenja vlastitih odluka, osjećamo se odgovorno, ali i snažno. Istovremeno, Petar Pan okružen je mnogima, ali zapravo stalno sam, a kad bi malo odrastao ne bi tražio majku, već partnericu koju ne treba, nego želi, odraslu osobu koja ga nadopunjuje. Petar Pan i dalje može živjeti u vama i možete mu povremeno dati priliku da poleti, posebno u trenucima kad je teško i kad je okolina zabrinuta, onda kad bi svima dobro došlo malo zafrkancije, malo vilinske prašine.
Sindrom Wendy: Savršena partnerica za Petra Pana
Ako se sjećate Petra Pana, onda se sjećate i Wendy Darling iz popularne knjige koju je napisao James M. Barrie. Petar je dakle mladi dječak koji ne želi odrasti i tako planira izbjeći sve obaveze koje život nosi kako bi uživao u svakodnevici punoj avantura. A tko je Wendy Darling? Ona je mlada djevojka koja iz dana u dan preuzima sve obaveze na sebe, čisti i pazi na „izgubljene dječake“. Ona će dati sve od sebe kako bi usrećila druge jer je upravo to ono što je čini sretnom, a i to je način na koji pokazuje ljubav. Kako u knjizi tako i u stvarnom životu, žene koje posjeduju ove karakteristike često završe upravo kao partnerice Petru Panu, kojemu odgovara da uz sebe ima osobu koja o njemu vodi brigu i preuzima sve njegove obaveze.
Osobe sa sindromom Wendy boje se dvije stvari; da će ih ljudi prestati željeti i da će ostati sami.
Važno je znati da je uistinu moguće biti sretan kada toliko brinemo o drugima, no ipak često se događa da takva osoba shvati kako ljudi o kojima brine mogu ustvari iskorištavati tu njezinu osobinu. U tom trenutku dolazi do problema, kada pomislimo da se previše brinemo, a ne dobivamo ništa za uzvrat. Imajte na umu da možete istovremeno brinuti o svom partneru, ali i o sebi. Osvijestite činjenicu da i sami zaslužujete brigu i nečiju pažnju.
Foto: Shutterstock
