Za osobe s celijakijom bezglutenska prehrana nije hir ili trend, već jedina terapija za tešku autoimunu bolest. Komentar okoline “što ti može biti od mrvice” ne samo da pokazuje duboko nerazumijevanje, već izravno ugrožava njihovo zdravlje, pokrećući u tijelu razornu reakciju s teškim kratkoročnim i dugoročnim posljedicama.
Kada osoba s celijakijom pojede kruh, tjesteninu ili bilo koju namirnicu koja sadrži gluten, njezin imunološki sustav taj protein ne prepoznaje kao hranu, već kao opasnog uljeza. Slijedi snažan autoimuni odgovor, no umjesto da napada gluten, tijelo se okreće protiv samog sebe, ciljajući sluznicu tankog crijeva. Taj napad uzrokuje kroničnu upalu koja uništava crijevne resice, sitne, prstima nalik strukture ključne za apsorpciju hranjivih tvari iz hrane. Sluznica se s vremenom “izravnava”, a tijelo gubi sposobnost upijanja vitalnih vitamina, minerala i drugih nutrijenata. Posljedica nije samo probavna nelagoda, već sistemski poremećaj koji pogađa cijeli organizam i otvara put brojnim teškim komplikacijama, od pothranjenosti do malignih bolesti. Proces je podmukao jer se šteta događa pri svakom, pa i najmanjem unosu glutena, čak i ako izostanu trenutno vidljivi simptomi, što je slučaj kod takozvane “tihe celijakije”.
Brza i burna reakcija
Reakcija na gluten može biti iznenađujuće brza i burna. Najnovija istraživanja pokazuju kako se svega dva sata nakon konzumacije glutena mogu javiti simptomi slični akutnom trovanju hranom, poput jake mučnine i povraćanja. Ti rani simptomi izravna su posljedica aktivacije T-stanica imunološkog sustava. Klasični probavni problemi poput bolova u trbuhu, teške nadutosti, plinova i proljeva mogu uslijediti kasnije. Međutim, opasnost leži u dugoročnim posljedicama koje se gomilaju svakim zalogajem. Kronična malapsorpcija dovodi do anemije zbog manjka željeza, osteoporoze zbog nemogućnosti apsorpcije kalcija te brojnih neuroloških problema, uključujući migrene, pa čak i epilepsiju. Ono što najviše zabrinjava jest statistički dokazan povećan rizik od razvoja karcinoma, posebice limfoma tankog crijeva, kao i drugih autoimunih bolesti poput dijabetesa tipa jedan i bolesti štitnjače.
Zabluda je da je za reakciju potrebna veća količina “zabranjene” hrane. Znanstveno je potvrđeno da je za pokretanje cijele autoimune kaskade i oštećenje crijeva dovoljna i minimalna doza od svega deset miligrama glutena
Zabluda je da je za reakciju potrebna veća količina “zabranjene” hrane. Znanstveno je potvrđeno da je za pokretanje cijele autoimune kaskade i oštećenje crijeva dovoljna i minimalna doza od svega deset miligrama glutena, što je količina koja se nalazi u jednoj jedinoj mrvici kruha. Upravo ta činjenica čini život s celijakijom iznimno zahtjevnim, jer opasnost ne vreba samo u očitim izvorima glutena, već i u nevidljivoj prijetnji unakrsne kontaminacije. Priprema hrane na istoj dasci za rezanje, korištenje istog tostera, pa čak i iste spužvice za pranje suđa može prenijeti dovoljnu količinu glutena da izazove reakciju. Gluten nije bakterija koja se može uništiti visokom temperaturom, stoga kuhanje ili pečenje neće “očistiti” kontaminiranu površinu ili ulje za prženje. Za oboljele to znači život u stanju stalnog opreza.
Priprema hrane na istoj dasci za rezanje, korištenje istog tostera, pa čak i iste spužvice za pranje suđa može prenijeti dovoljnu količinu glutena da izazove reakciju. Gluten nije bakterija koja se može uništiti visokom temperaturom, stoga kuhanje ili pečenje neće “očistiti” kontaminiranu površinu ili ulje za prženje.
Osim borbe s hranom, oboljeli od celijakije vode i tešku bitku s društvenim nerazumijevanjem. Bezglutenska prehrana često se pogrešno percipira kao pomodni trend, a ne kao jedini lijek za ozbiljnu bolest. Komentari poput “samo probaj”, “neće ti biti ništa od jednog griza” ili nuđenje hrane uz umanjivanje opasnosti stavljaju oboljele u iznimno neugodnu poziciju stalnog objašnjavanja i ispričavanja. Taj socijalni pritisak stvara ogroman psihološki teret, uzrokujući osjećaj izoliranosti, tjeskobe i frustracije. Društveni događaji poput proslava, vjenčanja ili jednostavnih odlazaka u restoran pretvaraju se u stresne situacije ispunjene strahom od slučajnog unosa glutena. Istraživanja su potvrdila da ekonomski status dodatno utječe na kvalitetu života, jer su bezglutenski proizvodi znatno skuplji, što osobama s nižim primanjima stvara dodatni pritisak i brigu.
Nevidljivi neprijatelj u vlastitoj kuhinji
Najveći izazov za obitelji u kojima jedan član ima celijakiju jest sprječavanje unakrsne kontaminacije unutar vlastitog doma. Zbog činjenice da se pšenično brašno može zadržati u zraku i do 24 sata te se taložiti na sve površine, sigurna priprema hrane zahtijeva stroga pravila. Potrebno je imati odvojene daske za rezanje, tostare, cjedila, pa čak i drvene kuhače koje su porozne i mogu upiti gluten. Mnogi se odlučuju za posuđe različitih boja kako bi jasno označili što je sigurno za upotrebu. Posebnu opasnost predstavljaju zajednički namazi poput maslaca, pekmeza ili pašteta, gdje korištenje istog noža kontaminira cijelo pakiranje. Svaka pogreška, koliko god bila nenamjerna, za osobu s celijakijom znači korak unatrag u oporavku, jer se procjenjuje da su sluznici tankog crijeva potrebni tjedni, a ponekad i mjeseci da se oporavi od samo jednog “incidenta”. Zbog toga je edukacija svih ukućana i šire okoline ključna, jer razumijevanje i empatija mogu doslovno spasiti zdravlje. ( Ordinacija.hr )
