Anesteziologinja KBC-a Split otkriva koliko je danas anestezija sigurna, kako se tijekom operacije kontrolira disanje te koje podatke pacijenti nikako ne bi trebali prešutjeti.
Za većinu pacijenata sama pomisao na operaciju nosi određenu dozu straha, a anestezija je često jedan od najvećih razloga za zabrinutost. Hoćemo li se probuditi nakon operacije, možemo li nešto osjetiti tijekom zahvata, kako ćemo disati dok smo bez svijesti i hoćemo li se nakon buđenja osjećati potpuno isto kao prije – samo su neka od pitanja koja se mogu pojaviti prije odlaska u operacijsku salu.
Anestezija je, međutim, područje medicine koje je posljednjih desetljeća doživjelo velik napredak. Danas se tijekom operacije neprestano prate disanje, rad srca, krvni tlak, zasićenost krvi kisikom, temperatura i brojni drugi parametri, a doze lijekova prilagođavaju se stanju svakog pojedinog pacijenta. Anesteziolog pritom nije samo liječnik koji “uspava” pacijenta, već cijelo vrijeme prati i održava njegove vitalne funkcije te reagira na svaku promjenu. O tome koliko je anestezija danas sigurna, kako se odabire između opće, regionalne i lokalne anestezije, što se događa s disanjem tijekom operacije i koje se informacije anesteziologu nikako ne bi smjele prešutjeti, razgovarali smo s anesteziologinjom iz KBC-a Split dr. Sanjom Ćosić.
Mnogi ljudi anesteziju doživljavaju kao nešto čega se treba bojati. Koliko je danas anestezija sigurna i što se sve provjerava prije nego što pacijent dobije anesteziju?
Zanimljivo je usporediti kako je anestezija izgledala prije 20 ili 30 godina. Tada se koristilo puno manje tehnologije– pratio se puls držanjem ruke na pacijentovom zapešću, oksimetrija gledanjem boje usnica. Danas je zahvaljujući napretku medicinske tehnologije praksa neusporedivo drugačija. Suvremena preoperativna priprema, širok spektar intraoperativnog monitoringa i jedinice intenzivnog liječenja učinile su opću i regionalnu anesteziju vrlo sigurnom. Ipak, ljudi i dalje imaju određeni strah od anestezije kojem pridonose i prikazi u filmovima i knjigama.
Koja je razlika između opće, regionalne i lokalne anestezije i o čemu ovisi izbor anestezije?
Opća anestezija podrazumijeva gubitak svijesti, a najčešće se kombiniraju lijekovi za uspavljivanje, opuštanje mišića i suzbijanje boli. Budući da pacijent tada ne može samostalno disati, potrebna je i mehanička ventilacija.
Kod regionalne anestezije blokira se provođenje živčanih signala u određenom dijelu tijela, primjerice spinalnom ili epiduralnom anestezijom, ali i blokadom pojedinih živaca. Pacijent pritom može osjećati dodir i pritisak, ali ne i bol.
Lokalna anestezija uži je oblik i koristi se kod manjih zahvata, primjerice kod stomatoloških zahvata, uklanjanja madeža ili operacije karpalnog kanala.
O izboru prvenstveno odlučuje vrsta operacije, ali važan je i zdravstveni status pacijenta. Kod nekih zahvata moguće je birati između opće i regionalne anestezije, dok kod pacijenata s više komorbiditeta odluku donosimo prema tome što je za njih sigurnije.
Jedan od najčešćih strahova pacijenata jest da se nakon anestezije neće probuditi. Koliki je danas taj rizik?
Taj je rizik danas iznimno malen. Jedan od mogućih razloga može biti teška alergijska reakcija na anestetik, a postoje i druge rijetke komplikacije, poput maligne hipertermije. No, rizik nije povezan samo s anestezijom, već i sa samom operacijom i zdravstvenim stanjem pacijenta. Visokorizične operacije i brojni komorbiditeti povećavaju mogućnost ozbiljnih komplikacija. Pacijente prema riziku svrstamo u skupine od 1 do 5, a kod najrizičnijih već unaprijed znamo da može biti potrebno intenzivno liječenje ili da postoji mogućnost smrtnog ishoda. O tim rizicima dužni smo unaprijed obavijestiti pacijenta i obitelj.
Može li pacijent biti svjestan tijekom operacije i kako razlikujemo takvu situaciju od sedacije uz regionalnu anesteziju?
Kod opće anestezije pacijent se ne bi smio probuditi tijekom operacije. Danas kontinuirano pratimo vitalne funkcije i prilagođavamo dozu anestetika pa je povratak svijesti tijekom opće anestezije iznimno rijedak. Drugačija je situacija kod regionalne anestezije uz sedaciju. Tada pacijent nije potpuno bez svijesti, već je blago uspavan te može čuti neke zvukove ili se dijela zahvata sjećati. Zato ponekad kod primjene regionalne anestezije bolesnik kaže da je bio „budan tijekom operacije”.
Ljudi često pitaju hoće li tijekom anestezije disati sami ili će im disanje preuzeti uređaj. Kako zapravo izgleda kontrola disanja tijekom opće anestezije?
Kontrola disanja tijekom opće anestezije može se odvijati na nekoliko razina. Najjednostavnija je facijalna maska, preko koje se pacijent ručno ventilira ili diše sam, bez ulaska u dišni put. Sljedeća je laringealna maska, koja se postavlja kroz usta do ulaza u dišni put i omogućuje povezivanje pacijenta s anesteziološkim aparatom. Najinvazivnija je intubacija, pri kojoj se cijev kroz usta uvodi u dušnik i spaja s aparatom za anesteziju. Na aparatu se zatim podešavaju volumen zraka, količina kisika i inhalacijskog anestetika, ovisno o dobi, visini, težini i trenutačnom stanju pacijenta. Anesteziolog sve to tijekom zahvata kontinuirano prati i prilagođava.
Zašto se nakon anestezije neki pacijenti bude vrlo brzo, dok su drugi pospani, zbunjeni ili im je mučno još satima? O čemu to ovisi?
Mučnina i povraćanje nakon anestezije ovise o izboru lijekova, ali i o individualnoj sklonosti pacijenta koja je često genetski uvjetovana. Budući da znamo koji lijekovi češće izazivaju takve tegobe, tijekom opće anestezije rutinski dajemo i lijekove protiv mučnine i povraćanja. Koliko će pacijent biti pospan nakon anestezije također ovisi o vrsti i farmaceutskim svojstvima primijenjenih lijekova te o samom bolesniku i njegovoj genetici i trenutačnom stanju organizma.
Primjerice, ako nakon primjene određenog neuromuskularnog relaksansa pacijent ne počinje disati očekivanom brzinom genetskim testiranjem može se otkriti nedostatak enzima odgovornog za njegovu razgradnju. Ta informacija može biti vrlo korisna pri sljedećoj operaciji jer anesteziolog tada zna koji lijek treba izbjegavati ili kako ga primijeniti. Ono o čemu se ne govori u udžbenicima, a svima nam je poznato u praksi jest činjenica da meteorološka zbivanja često utječu na svijest i buđenje. Primjerice – južina.
Koje lijekove i zdravstvena stanja pacijent treba posebno naglasiti anesteziologu prije zahvata i zašto je ta informacija važna za sigurnost anestezije?
Anesteziologu je važno reći je li pacijent ranije imao problema s anestezijom, osobito ako je utvrđeno da slabije razgrađuje neki lijek. Prvo pitamo o alergijama, zatim o tome je li netko u obitelji imao komplikacije tijekom anestezije, od mučnine i povraćanja nakon ranijih anestezija do ozbiljnijih genetskih predispozicija. U takvim slučajevima možemo prilagoditi postupak i izbjeći određene anestetike. Važno je navesti i sve lijekove koje pacijent uzima, kao i kronične bolesti. Kod hitnih operacija važan je i podatak kada je pacijent posljednji put jeo, zbog rizika od aspiracije.
Postoje li stvari koje pacijenti često prešute, a mogu biti važne za sigurnost anestezije?
Važno je iskreno reći kada je pacijent posljednji put jeo ili pio. Ako tijekom anestezije, osobito uz primjenu neuromuskularnih relaksansa, dođe do povraćanja, sadržaj može dospjeti u pluća i uzrokovati aspiracijsku pneumoniju, što može biti ozbiljna komplikacija, posebno kod starijih i kroničnih bolesnika.
Pacijenti ponekad prešute i konzumaciju alkohola ili droga, najčešće zbog srama ili straha od osude. Međutim, nama je taj podatak važan isključivo zbog sigurnosti pacijenta. Korisnici psihostimulansa specifično metaboliziraju anestetike, a anesteziolog tijekom zahvata to će primijetiti. Cilj nije osuđivati pacijenta, već osigurati što sigurniju anesteziju i operaciju.
Postoje li dugoročne posljedice anestezije? Može li ona utjecati na pamćenje, koncentraciju ili druge funkcije mozga, osobito kod starijih osoba?
Kod starijih pacijenata nakon anestezije mogu se pojaviti prolazne kognitivne promjene, poput problema s pamćenjem, prepoznavanjem ili ponašanjem. Povezanost se istraživala sa svim anesteticima, a posebno se davala važnost inhalacijskim. Nažalost ne možemo unaprijed znati kod kojeg će se pacijenta takve promjene pojaviti. Kada je moguće, osobno preferiram regionalnu anesteziju kod starijih bolesnika iako zadnja istraživanja ukazuju na to da kognitivne promjene nisu uzorkovane isključivo anestezijom već cjelokupnim stresom boravka u bolnici i operativnog zahvata. Važno je i da su takve promjene najčešće prolazne – kod nekih traju nekoliko tjedana, a kod drugih nekoliko mjeseci, nakon čega se stanje uglavnom vrati na prethodno.
Koja je najneobičnija ili najsimpatičnija stvar koju je neki pacijent rekao ili učinio neposredno prije nego što je anestezija počela djelovati?
Zanimljivo je kako hipnotici djeluju – u manjim dozama mogu opustiti čovjeka i smanjiti inhibicije, gotovo poput alkohola. To se vidi i kod sedacije, primjerice uz propofol. Ljudi tada znaju postati vrlo pričljivi i otvoreni pa katkad izgovore stvari koje inače ne bi. Jedan pacijent mi je nakon buđenja čak rekao: “Jesam li ja u raju? Jeste li vi anđeo?”, a neki pitaju možemo li taj osjećaj opuštenosti ponijeti kući. Upravo mi je to jedan od najljepših dijelova anesteziologije.
Ljudi često u operacijsku salu dolaze prestrašeni, a nakon što anestezija ili analgezija počne djelovati, vidite kako se potpuno opuste. To sam posebno voljela vidjeti kod epiduralne analgezije u opstetriciji – žena koja kaže da je bol deset od deset, a deset minuta nakon epiduralne ponovno je opuštena i nasmijana. Taj trenutak kada pacijentu možete oduzeti bol jedan je od razloga zbog kojih volim ovaj posao.
Što biste voljeli da svaki pacijent zna o anesteziji prije nego što dođe na operaciju – a što je možda jedan od najčešćih mitova koji među pacijentima i dalje izaziva nepotreban strah?
Voljela bih da pacijenti znaju da smo cijelo vrijeme uz njih, od ulaska u operacijsku salu do izlaska. Kontinuirano pratimo disanje, rad srca, zasićenost krvi kisikom, krvni tlak, tjelesnu temperaturu, gubitak krvi i druge vitalne funkcije, a brinemo i o njihovu položaju i zagrijavanju tijekom operacije. Nisu sami na operacijskom stolu anesteziološki tim se kontinuirano brine o njima.
Jedan od čestih mitova jest da spinalna ili epiduralna anestezija može uzrokovati paralizu. Mit je uvriježen radi dugačke igle koju koristimo no ona služi da se lokalni anestetik primjeni u prostor oko leđne moždine, a ne direktno u nju. Mogućnost trajne ozljede koja bi dovela do paralize nakon izvođenja spinalne anestezije iznimno je mala i nikad nije uzrok sam ubod iglom već splet različitih komplikacija i komorbiditeta pacijenta.
(Ida Balog)
