Dok meka tkiva propadaju relativno brzo, kostima su potrebna desetljeća, a jedan specifičan dio ljudskog organizma prkosi vremenu i ostaje trajan.
Ljudsko se tijelo sastoji od više od dvjesto kostiju, nekoliko bilijuna mikroba i preko trideset i sedam bilijuna stanica, a trenutkom smrti svi ti elementi započinju svoj konačni proces preobrazbe. Prvo što se nakon smrti počne razgrađivati je naš mozak, jer prestankom kucanja srca staje i protok krvi koji transportira kisik u organe. Bez tog ključnog elementa, stanice koje čine mozak i sadrže sedamdeset posto vode počinju odumirati i otpuštati tekućinu, što često rezultira pronalaskom vode na dnu mrtvačkog lijesa. U tom ranom procesu poznatom kao autoliza stanice otpuštaju enzime koji razgrađuju same stanice, ugljikohidrate i proteine, čime se pokreće lančana reakcija propadanja.
Već nekoliko sati nakon što nastupi smrt
Već nekoliko sati nakon što nastupi smrt, dramatične se promjene počinju odvijati u našem probavnom sustavu. Kako umirući imunološki sustav više ne može kontrolirati milijarde gladnih mikroba koji su nam za života pomagali u probavi hrane, oni jednostavno bježe iz crijeva. Kroz tkivo i krvne žile ti mikrobi putuju do jetre i žučnog mjehura, za što im je potrebno samo nekoliko sati. Kada pojedu te organe, iz žučnog mjehura razlijeva se žuto-zelena žuč koja preplavljuje tijelo i daje mu karakterističnu boju, označavajući početak vidljivih promjena na koži.
Između drugog i četvrtog dana od smrti, pobjegli mikrobi već su raspršeni posvuda po tijelu i počinju proizvoditi otrovne plinove poput amonijaka i sumporovodika. Ovi plinovi uzrokuju napuhavanje i neugodan miris, dok se u idućim mjesecima proces dodatno ubrzava. Nakon tri ili četiri mjeseca tijelo mijenja boju u smeđe-crnu jer propadaju krvne žile, a željezo koje se u njima nalazi počinje oksidirati. Otprilike u isto vrijeme, molekularna struktura koja je držala stanice na okupu potpuno se raspada, pa se preostalo meko tkivo polako pretvara u vodenastu kašu.
Otprilike pedeset godina nakon smrti, meko tkivo umrle osobe polako nestaje, a u lijesu ostaju samo mumificirana koža i tetive. Tijekom idućih trideset godina i ti će se posljednji ostaci razgraditi, pa će osamdeset godina nakon smrti preostati samo kosti u kojima će polako nestajati kolagen.
Nešto više od godinu dana nakon smrti, kisele tjelesne tekućine i nagomilani toksini počinju razgrađivati pamučnu odjeću u kojoj je osoba pokopana. Tada obično nastupa mirnije razdoblje bez dramatičnih promjena, no desetak godina kasnije okoliš diktira daljnju sudbinu ostataka. U uvjetima s dovoljno vlage i niskim udjelom kisika, pokreće se kemijska reakcija koja masne naslage pretvara u masu sličnu sapunu, poznatu kao mrtvački vosak. S druge strane, ako se tijelo nalazi u okruženju gdje nema puno vlage, dolazi do isušivanja i prirodne mumifikacije kožnog tkiva.
Dug put do praha
Otprilike pedeset godina nakon smrti, meko tkivo umrle osobe polako nestaje, a u lijesu ostaju samo mumificirana koža i tetive. Tijekom idućih trideset godina i ti će se posljednji ostaci razgraditi, pa će osamdeset godina nakon smrti preostati samo kosti u kojima će polako nestajati kolagen. Do stote obljetnice smrti, kolagen se drastično smanjuje, kosti postaju izrazito krhka mineralna tvar te počinju pucati i propadati. U toj posljednjoj fazi dugotrajnog procesa raspadanja, nekad čvrsti kostur našeg tijela naposljetku se pretvara u obični prah.
Iako tijelo na kraju postane prah, postoji jedan njegov dio koji je iznimno trajan i može ostati netaknut čak i po nekoliko desetaka tisuća godina. Zubi su, prema objašnjenju forenzičkih stručnjaka, vječni jer bakterije koje inače uzrokuju njihovo kvarenje ne mogu preživjeti nakon smrti domaćina.
Iako tijelo na kraju postane prah, postoji jedan njegov dio koji je iznimno trajan i može ostati netaknut čak i po nekoliko desetaka tisuća godina. Zubi su, prema objašnjenju forenzičkih stručnjaka, vječni jer bakterije koje inače uzrokuju njihovo kvarenje ne mogu preživjeti nakon smrti domaćina. Zbog toga se zubi tijekom života lako kvare, ali procesom smrti to kvarenje u potpunosti prestaje i oni postaju svojevrsni trajni spomenik ljudskog postojanja. Uz njih u lijesu tako mogu preživjeti još samo umjetni materijali poput najlonskih šavova na odjeći koji se također ne mogu prirodno razgraditi.
Brzina svih ovih procesa uvelike ovisi o temperaturi okoline, vrsti tla, pa čak i materijalu lijesa u kojem tijelo počiva. Bez obzira na te varijable, priroda neizbježno pronalazi svoj put da reciklira materiju, ostavljajući iza nas samo trajne tragove kao svjedoke nečijeg nekadašnjeg života. ( Ordinacija.hr )
