Istraživanje je pokazalo da je nakon osam godina bilo živo 90 posto pacijenata s rakom debelog crijeva koji su sudjelovali u strukturiranom programu vježbanja. Unatoč obećavajućim rezultatima, takvi programi još nisu dostupni svima.
Lee Colker (66) ove se godine uključio u kliničko ispitivanje za metastatski rak bubrega, nakon čega se počeo suočavati s nepredvidivim umorom i poteškoćama s koncentracijom, odnosno mentalnom maglom. Kada su mu djelatnici Medicinskog centra Sveučilišta u Pittsburghu (UPMC), piše The New York Times, rekli da bi mu program vježbanja mogao pomoći vratiti energiju, odmah je prihvatio priliku.
U podrumu svoje kuće uključio je iPad i povezao se na virtualni trening s Olivijom Masten, trenericom specijaliziranom za rad s oboljelima od raka. – To je presudilo – rekao je Colker.
Njegovo iskustvo dio je sve raširenijih nastojanja u Sjedinjenim Američkim Državama da se tjelesna aktivnost uključi u liječenje i oporavak onkoloških pacijenata. Znanstveni dokazi o njezinim koristima sve su uvjerljiviji, no dostupnost programa još uvijek ne prati spoznaje o njihovoj učinkovitosti.
Vježbanje može smanjiti rizik od povratka bolesti
Promatračka istraživanja već dugo upućuju na povezanost tjelesne aktivnosti i boljeg preživljenja oboljelih od raka, osobito pacijentica s rakom dojke. Prošle godine veliko randomizirano kontrolirano ispitivanje pokazalo je da su pacijenti s rakom debelog crijeva koji su tijekom tri godine sudjelovali u strukturiranom programu vježbanja uz podršku trenera imali manji rizik od povratka bolesti i bolju kvalitetu života.
Nakon osam godina bilo je živo 90 posto sudionika programa, u usporedbi s 83 posto pacijenata iz kontrolne skupine. Naknadna analiza pokazala je da je program, koji je stajao oko 3000 dolara po osobi, donio i uštede zdravstvenom sustavu.
– Pun pogodak – rekao je dr. Scott Ramsey, istraživač raka i zdravstveni ekonomist iz Centra za rak Fred Hutch u saveznoj državi Washington.
Takva kombinacija boljih zdravstvenih ishoda i financijskih ušteda rijetka je među terapijama protiv raka. Kao primjer navodi se daraksonrasib, lijek za rak gušterače čija godišnja cijena iznosi 480.000 dolara. Može produljiti život za nekoliko mjeseci, ali ne povećava ukupno dugoročno preživljenje, a ima i neugodne nuspojave.
– Kad bismo imali lijek s tako velikom koristi, odmah bi postao standard liječenja, a osiguravajuća društva financirala bi ga – rekao je dr. Christopher Booth, onkolog i profesor na Sveučilištu Queen’s u kanadskom Kingstonu, koji je vodio ispitivanje programa vježbanja.
Nedostaje sustav financiranja
Smjernice danas preporučuju da onkolozi pacijentima s rakom debelog crijeva pomognu ostvariti najmanje 150 minuta umjerene do intenzivne tjelesne aktivnosti tjedno. Ipak, još uvijek ne postoji sustavan model financiranja koji bi omogućio da zdravstveno osiguranje pokriva troškove takvih programa.
– Pacijentima možete reći da bi, ako se uključe u takav program, mogli dulje živjeti – rekao je dr. Ramsey, upozoravajući da zdravstveni sustav zasad nema potrebnu infrastrukturu.
Programi su uglavnom dostupni u velikim onkološkim centrima, a njihovo financiranje često ovisi o donacijama ili plaćanju iz vlastitog džepa. Zbog toga su posebno zakinuti pacijenti s nižim prihodima i oni koji žive daleko od specijaliziranih ustanova.
Dr. Jeff Meyerhardt, onkolog iz Instituta za rak Dana-Farber u Bostonu, pacijente upućuje u bolnički centar za komplementarne terapije, gdje mogu razgovarati s trenerom i sudjelovati u treninzima uživo ili putem interneta. Međutim, kontinuirana podrška nije im dostupna. Na Sveučilištu Kalifornije u San Franciscu pacijenti se upućuju na fizikalnu terapiju i rehabilitaciju, čiji se troškovi mogu pokriti osiguranjem, dok brojne podružnice organizacije YMCA nude besplatan ili povoljan 12-tjedni program za osobe koje su preboljele rak.
Pacijentima je potrebna i podrška
Uključivanje tjelovježbe u oporavak nije tako jednostavno kao poručiti pacijentima da se više kreću. Mnogima je potrebna stručna pomoć kako bi postupno povećali razinu aktivnosti, prilagodili vježbe svojim mogućnostima i ustrajali u programu.
– Tjelovježba nije samo biologija. Ona je i pitanje ponašanja – istaknula je Kathryn Schmitz, istraživačica onkologije vježbanja u Onkološkom centru Hillman pri UPMC-u. Ona je i osnivačica programa Moving Through Cancer, u kojem sudjeluje Colker. Program se prilagođava svakom pacijentu: nekima je potrebna intenzivnija podrška, dok se drugi mogu brzo vratiti uobičajenim aktivnostima.
Koliko takva pomoć može značiti, pokazuje iskustvo 68-godišnje Kimberly Barker. Nakon liječenja raka mokraćnog mjehura i maternice patila je od bolova u donjem dijelu leđa i kukovima te izraženog umora. Prije bolesti voljela je izrađivati poplune i sa suprugom biciklirati stazama u blizini njihova doma u Pennsylvaniji, no izgubila je motivaciju za aktivnosti u kojima je prije uživala.
– Bila sam jednostavno toliko umorna, bez energije i izdržljivosti – rekla je. Tijekom 12 tjedana jednom se tjedno sastajala s trenericom Olivijom Masten, a između susreta samostalno je izvodila preporučene vježbe. Nastavila ih je prakticirati i nakon završetka programa te se danas ponovno osjeća kao prije bolesti. Ona i suprug vratili su se zajedničkim biciklističkim izletima.
Planiraju proširiti program na sve vrste raka
Zbog pozitivnih iskustava pacijenata poput Barker, Medicinski centar Sveučilišta u Pittsburghu od sljedeće godine planira ponuditi program pacijenticama s rakom dojke u sklopu zdravstvenog osiguranja svojih zaposlenika.
Prema riječima dr. Schmitz, taj bi zdravstveni sustav trebao postati prvi u SAD-u koji će osigurati pokriće troškova onkološke tjelovježbe. Odluka se temelji i na istraživanjima koja su pokazala da takvi programi mogu smanjiti troškove zdravstvene skrbi smanjenjem broja hospitalizacija, odlazaka u hitnu službu i neplaniranih posjeta liječniku.
– Ovo uvođenje programa u Medicinskom centru Sveučilišta u Pittsburghu velik je eksperiment – rekla je Schmitz.
Ako se pokaže uspješnim, bolnica ga planira proširiti na sve vrste raka 2028. godine. Schmitz se također zalagala za uključivanje tjelovježbe u standarde koje onkološke bolnice moraju ispunjavati kako bi dobile određene akreditacije, a promjena se očekuje kasnije ove godine.
– Ovo više nije nešto što bi bilo lijepo imati. Riječ je o terapijskoj intervenciji koja se mora provoditi i mora biti dostupna svim pacijentima – zaključila je dr. Schmitz.
(Ordinacija.hr)
