Osoba koja muca i majka djeteta koje muca, predsjednica udruge Horizonti glasa govori o strahu, sramu i frustraciji koje mucanje može izazvati, reakcijama okoline te važnosti prihvaćanja i podrške.
Mucanje nije samo zastajkivanje u govoru. Ono može donijeti strah od svakodnevnih razgovora, izbjegavanje određenih situacija i osjećaj srama, a često je najteže upravo ono što se ne čuje – riječi koje prešutimo zbog straha od reakcija okoline. S tim se iskustvom dobro upoznala Vesna Palaversa, predsjednica udruge Horizonti glasa, koja i sama muca te je majka djeteta koje muca. Kako bi osobama koje dijele to iskustvo i njihovim obiteljima pružila podršku, u Split dovodi prof. Vivian Sisskin, američku logopedinju i svjetski priznatu stručnjakinju za mucanje koja će od 15. do 17. listopada u Tehnološkom parku Split održati stručnu radionicu i interaktivno predavanje za osobe koje mucaju i roditelje.
U razgovoru za Ordinacija.hr Vesna Palaversa govori o izazovima s kojima se susreću osobe koje mucaju, reakcijama okoline i važnosti samoprihvaćanja – jer cilj nije savršen govor, nego sloboda da govorimo bez straha i srama.
Možete li nam za početak predstaviti udrugu Horizonti glasa – kako je nastala, kome je namijenjena i koje su njezine najvažnije aktivnosti?
Ja sam osoba koja muca i majka djeteta koje muca. Tijekom školovanja nisam upoznala nikoga drugoga s tim izazovom, a kada je moje dijete počelo mucati, ponovno sam se našla sama u traženju načina kako pomoći i njemu i sebi. Udruga Horizonti glasa nastala je kako bi povezala osobe koje mucaju i pružila podršku njihovim obiteljima. Iz vlastitog iskustva znam koliko se roditelji mogu osjećati bespomoćno, usamljeno i uplašeno.
O mucanju se još uvijek premalo govori, a Horizonti glasa trenutačno su jedina udruga u Hrvatskoj koja se time bavi. Prošle smo godine u povodu Međunarodnog dana svjesnosti o mucanju, 22. listopada, organizirali medijsku kampanju i u suradnji s Gradom Splitom osvijetlili fontanu na Rivi tirkiznozelenom bojom, simbolom mucanja. Podršku nam je pružio i Slaven Bilić, koji također muca. Posebno smo ponosni na grupu podrške koja se u prostorijama udruge sastaje dvaput mjesečno.
Dodatni motiv za naš rad kroničan je nedostatak logopeda specijaliziranih za mucanje. Zato smo ove godine pokrenuli projekt gostovanja američke logopedinje Vivian Sisskin, svjetski priznate stručnjakinje i autorice terapijskog pristupa ARTS® (terapija smanjenja izbjegavanja). Od 15. do 17. listopada u Splitu će održati dvodnevnu edukaciju za logopede i interaktivno predavanje za osobe koje mucaju i roditelje djece koja mucaju. To je rijetka prilika za upoznavanje suvremenog terapijskog pristupa izravno od stručnjakinje te razgovor o pitanjima koja nas najviše zaokupljaju.
Kada govorimo o mucanju, što ljudi koji nikada nisu iskusili taj problem najčešće ne razumiju?
Mnoge osobe koje mucaju izbjegavaju govoriti o tome jer priznanje često prate sram i osjećaj vlastite nedostatnosti. Mucanje može izazvati strah, bespomoćnost, ljutnju i frustraciju, zbog čega često šutimo, a skrivanje dodatno učvršćuje te osjećaje.
Kada sam počela govoriti o svojem mucanju, to je za mene imalo gotovo ljekovit učinak. Ipak, znala sam čuti komentare poput: “Pa dobro, nije to tako strašno.” Danas mi mucanje više nije toliko strašno, ali nekada je bilo, pa su me takve riječi povrjeđivale jer su umanjivale moje iskustvo i bol.
Mucanje nije samo zastajkivanje u govoru. Može otežati odnose, dovesti do izolacije, tjeskobe i depresije, pa čak utjecati i na izbor zanimanja. I svakodnevne situacije, poput naručivanja kave ili izražavanja mišljenja na poslu, mogu izazvati veliku nelagodu i potaknuti osobu da se povuče.
Koliko na život osobe koja muca utječe samo mucanje, a koliko reakcije drugih ljudi na njezin govor?
Reakcije drugih mogu snažno utjecati na osobe koje mucaju, no ključan je naš odnos prema sebi. Ako osjećamo sram i vjerujemo da s nama nešto nije u redu, tuđe reakcije lako ćemo doživjeti kao osudu, čak i kada to nije slučaj. Kada prihvatimo sebe s mucanjem, situacije doživljavamo drukčije.
Dugo sam skrivala svoje mucanje i trošila mnogo energije na to da ga nitko ne primijeti. Danas jednostavno kažem da mucam, što mi donosi olakšanje i slobodu. Više ne moram paziti na svaku riječ ni strahovati da će netko primijetiti moje mucanje. Ista sam osoba i jednako mucam, ali reakcije okoline mogu biti potpuno drukčije.
Naravno, postoje i ružne reakcije poput ismijavanja, prekidanja i požurivanja, o kojima treba govoriti jer bole. Ipak, kada znamo koliko vrijedimo, takve reakcije govore više o drugima nego o nama. Volim reći da je mucanje dobar filter jer nam pomaže prepoznati ljude koji nas ne poštuju zbog nečega što je dio nas.
Postoje li određene situacije koje osobe koje mucaju često počinju izbjegavati zbog straha od toga kako će ih drugi doživjeti?
Osobe koje mucaju često izbjegavaju brojne situacije, a telefon je mnogima gotovo najomraženiji izum. Bez lica i gesta, ostaje samo tišina dok pokušavamo izgovoriti vlastito ime. Zato često zamolimo nekoga da nazove umjesto nas, pošaljemo poruku ili odustanemo od poziva.
Izbjegavamo predstavljanje, ne javljamo se na satu iako znamo odgovor, naručujemo ono što možemo izgovoriti umjesto onoga što želimo i šutimo na sastancima unatoč dobrim idejama. Ponekad mijenjamo riječi usred rečenice samo kako bismo izbjegli mucanje.
To može utjecati i na životne odluke. Upisala sam Ekonomski fakultet jer sam mislila da ću raditi kao knjigovođa i manje razgovarati s ljudima. Danas se bavim psihoterapijom i stalno sam u kontaktu s njima. Izbjegavanje kratkoročno donosi olakšanje, ali dugoročno pojačava strah i sužava naš svijet. Zato često postaje veći problem od samog mucanja.
Koje su najčešće pogrešne reakcije okoline na osobu koja muca i što bi ljudi trebali učiniti umjesto toga?
Ljudi nam često dovršavaju rečenice iz dobre namjere, no to možemo doživjeti kao poruku da smo dosadni i da nemaju vremena čekati. Pritom često ni ne pogode što smo htjeli reći, pa ne znamo trebamo li ih ispravljati ili nastaviti razgovor. Ne pomažu ni savjeti poput “uspori”, “udahni” i “opusti se”, kao ni skretanje pogleda, nervozno smijanje i prekidanje. Čak i pretjerana strpljivost praćena sažaljivim izrazom lica može biti neugodna.
Najvažnije je dati nam vremena da govorimo i ne pokušavati ukloniti vlastitu nelagodu tako da nam pomažete. Održavajte normalan kontakt očima, slušajte što govorimo, a ne kako govorimo, ne dovršavajte naše rečenice i ne nudite neželjene savjete. To je posebno važno kada je riječ o djeci.
Roditelji se često zabrinu kada njihovo dijete počne mucati. Kako bi trebali reagirati i što nikako ne bi trebali činiti?
Kada je moje dijete počelo mucati, bio je to jedan od najtežih trenutaka u mom životu. Osjećala sam da se ostvarila moja noćna mora i da sam na dijete prenijela najgori dio sebe. Zato dobro razumijem strah, krivnju i očaj koje roditelji tada osjećaju. S vremenom sam shvatila da su moje reakcije, oblikovane uvjerenjima o mucanju, utjecale na govor djeteta. Kada sam se ja smirila, smirilo se i moje dijete.
Zato roditeljima savjetujem da najprije porade na sebi, a ne na djetetu. Djeca mogu roditeljske strahove i sumnje doživjeti kao poruku da s njima nešto nije u redu ili da se moraju više truditi, što može dodatno pojačati pritisak na govor. Najvažnije je da od roditelja čuju: “S tobom je sve u redu i bit ćemo tu za tebe.”
Djetetu ne treba govoriti da uspori, ponovi ili udahne, dovršavati mu rečenice ni pokazivati zabrinutost zbog njegova govora. Ne treba ga ni posebno nagrađivati kada ne muca jer tako može steći dojam da je mucanje nešto loše što treba skrivati.
Umjesto toga, treba ga pažljivo slušati, pokazati zanimanje za ono što govori i dati mu vremena. Važno je potražiti pomoć logopeda s iskustvom u radu s mucanjem, ali i podršku za sebe jer nijedan roditelj ne bi trebao kroz to prolaziti sam. Iznad svega, volite svoje dijete i budite uz njega.
Koliko je važno da se s djecom koja mucaju otvoreno razgovara o njihovu govoru, umjesto da se mucanje pokušava ignorirati ili “ispraviti”?
Važno je jer ono o čemu se šuti može postati tajna, a dijete tajnu može doživjeti kao nešto sramotno. Razgovor ipak treba prilagoditi njegovoj dobi i spremnosti. Važno je da zna da se o mucanju smije govoriti, da ono nije ništa loše i da ga nitko neće manje voljeti zbog toga. Kao i u mnogim drugim stvarima, treba pronaći ravnotežu.
Može li osoba koja muca s vremenom potpuno prestati izbjegavati određene situacije i slobodno govoriti pred drugima, čak i ako mucanje ostane prisutno? Što je na tom putu najvažnije?
Ja sam dokaz da je promjena moguća. Prvog dana srednje škole nisam se mogla predstaviti pred razredom, a prošle sam godine u povodu Međunarodnog dana svjesnosti o mucanju dala desetak intervjua za televiziju, radio i novine. Bojala sam se da ću pod pritiskom više mucati ili izgubiti nit, no dogodilo se suprotno. Govorila sam jasno i sigurno jer sam pričala o nečemu što je dio mene. To je bila moja velika osobna pobjeda. I dalje mucam i mucat ću cijeli život, ali mucanje više ne odlučuje kamo ću ići, što ću reći i tko ću biti.
Na tom su putu najvažniji prihvaćanje, hrabrost i podrška. Prihvaćanje znači osvijestiti da sam u redu takva kakva jesam, i s mucanjem. Do toga sam došla dugotrajnim radom na sebi i psihoterapijom, kroz koju sam sagledala i ulogu koju je mucanje imalo u mojem životu. Ono me usmjeravalo i oblikovalo, a danas, čak i kada bih mogla, ne bih promijenila činjenicu da mucam.
Važna je i hrabrost da se postupno izlažemo situacijama koje smo izbjegavali i dopustimo si mucati. Nije slučajno da se terapijski pristup profesorice Vivian Sisskin, koju ovog mjeseca dovodimo u Split, zove terapija smanjenja izbjegavanja. Cilj nije savršen govor, nego slobodan život.
Važna je i podrška ljudi koji razumiju naše iskustvo. Zato u udruzi imamo grupu podrške, u kojoj možemo govoriti bez straha od osude. Takvo razumijevanje i prihvaćanje neprocjenjivi su. Tečnost govora ne smije biti cilj pod svaku cijenu. Cilj je pronaći mir sa sobom. A kada se to dogodi, i govor može postati lakši.
Što biste voljeli da osoba koja muca, a možda se zbog svog govora osjeća izolirano ili neshvaćeno, čuje od vas?
Prvo, ti nisi svoje mucanje. Ono je samo jedan dio tebe, jedna od mnogih osobina koje te čine osobom kakva jesi. Drugo, mucanje te ne mora sprječavati da ostvariš ono što želiš. Često smo upravo mi sami najveći kritičari vlastitog govora i sami sebi postavljamo granice koje drugi možda uopće ne bi postavili. Zato je važno dati si priliku i ne odustajati od sebe, a ako nekome na tom putu treba podrška, neka se javi u udrugu.
(Ida Balog)
