Nakon 34 godine karijere u inozemstvu, ugledni kirurg odlučio se vratiti u Hrvatsku i svoje znanje prenijeti novim generacijama liječnika. U razgovoru otkriva što ga je motiviralo na povratak, kako se razvija rekonstrukcijska kirurgija i što bi hrvatsko zdravstvo moglo naučiti iz njemačkog sustava.
Više od tri desetljeća karijere proveo je u inozemstvu, gradeći ime jednog od najcjenjenijih stručnjaka za plastičnu i rekonstrukcijsku kirurgiju. Prof. dr. sc. Milomir Ninković nakon dugogodišnjeg rada u Njemačkoj odlučio je profesionalni put nastaviti u Slavoniji, gdje danas radi u Internacionalnom Medicinskom Centru Priora u Čepinu kod Osijeka. Iza njega su brojni složeni zahvati, više od 250 znanstvenih radova i kirurške metode koje su prihvaćene diljem svijeta. Danas u Čepin zbog njega dolaze pacijenti iz različitih krajeva svijeta, ali i liječnici koji žele učiti od njega. U razgovoru govori o svojoj karijeri, dolasku u Slavoniju, budućnosti plastične i rekonstrukcijske kirurgije, hrvatskom zdravstvu i znanju koje želi prenijeti novim generacijama.
Nakon desetljeća provedenih u Njemačkoj, na čelu jednog od poznatih odjela za plastičnu i rekonstrukcijsku kirurgiju, odlučili ste karijeru nastaviti u Čepinu. Što vas je motiviralo na to?
Postoje dva razloga. Prvi je gospodin Marko Pipunić. Upoznali smo se i godinama družili, a njemu je pala na pamet ideja da napravi jedan bolnički kompleks. Pitao me bih li bio voljan doći. Nisam tada ni razmišljao da će se to stvarno realizirati, ali obećao sam mu da ću doći. On je ozbiljno počeo raditi na projektu i, kada je došlo vrijeme da se počne s gradnjom, pitao me jesam li još uvijek s njim. Potvrdio sam da jesam. Dva tjedna nakon toga došao je moj generalni direktor iz Münchena i ponudio mi novi ugovor na pet godina. Bio sam tamo 20 godina i dva mjeseca i ponudili su mi produljenje ugovora.
Rekao sam da to ne mogu prihvatiti jer sam u Hrvatskoj započeo projekt sa svojim prijateljem, koji je taj projekt bazirao i na mom imenu. Nisam mogao reći: “Ti si uložio milijune, ali ja odustajem jer sam dobio bolju ponudu.” Maksimalno sam mogao ostati još šest mjeseci, koliko je trebalo da se bolnica u Čepinu dovrši, odnosno do konca 2023. Ali postoji i drugi, za mene puno važniji razlog, a to je moralna strana. Ja sam na ovim prostorima dobio najbolju edukaciju. U Sarajevu smo imali prekrasan tim i izvanredne mentore, a posebno dobru suradnju s Ljubljanom, gdje sam učio mikrokirurgiju.
Ljubljana nas je uvela u svjetsku medicinu i kirurgiju. Nakon toga sam igrom slučaja napustio zemlju i proveo 34 godine u njemačkom govornom području. Osjetio sam moralnu potrebu da znanje koje sam stekao ovdje vratim ljudima u našim krajevima. Htio sam pomoći ljudima u kliničkom smislu, ali i raditi na edukaciji mladih kadrova. Svi mi dođemo i odemo. Samo netko ima duži, a netko kraći put. Volio bih ostaviti nešto iza sebe, da ostanu generacije ljudi koje sam educirao. To su ta dva motiva – jedan je bio kirurški, da pomognem našim ljudima, a drugi edukacijski, da svoje znanje prenosim dalje.
Već ste dvije i pol godine ovdje. Jeste li ikada požalili zbog odluke da napustite München? Kakvi su vaši dojmovi o životu i radu u Slavoniji?
Kada donesem odluku u životu, nikada se ne vraćam. Nisam nikada sjedio i analizirao bih li bolje prošao da sam ostao u Münchenu. Vjerojatno bi mi financijski bilo puno bolje da sam ostao, ali psihološki i moralno meni je puno draže da sam ovdje. Stekao sam nešto u životu, tako da sada mogu živjeti od onoga što zarađujem i živim jako lijepo. Novac nije bio taj koji je odlučivao gdje ću ostati. Važno mi je kako ostatak života mogu investirati u nešto što ima smisla. A ovo ima smisla. Jako sam lijepo primljen u Slavoniji. Ljudi su ovdje divni i blagi, nikada nisam imao nikakav problem. Uvjeti u bolnici su fenomenalni, imamo fantastičan tim. Od početka sam se zalagao za to da u svim elementima, od recepcije preko medicinskih sestara pa do ravnatelja bolnice, pokušamo biti što bolji i što savršeniji, ali istodobno sačuvamo humanu komponentu.
Radili ste neke od najsloženijih rekonstrukcijskih zahvata, od rekonstrukcija ekstremiteta i šake do lica. Koja Vam je operacija posebno ostala u sjećanju?
Volim izazovne stvari, nešto što nije uobičajeno. Sve što je izvan nekog normalnog je izazovno jer morate pronaći novi put i novo rješenje. Napravio sam šest operacija koje nose moje ime, ali jedna od najzanimljivijih bila je rekonstrukcija donje usne kod mladića od 22 godine. Imao je maligni tumor zbog kojeg je trebalo ukloniti cijelu donju usnu. Vidite mlado lice ispred sebe i morate ukloniti cijelu donju usnu, a znate da bez nje čovjek ne može normalno piti, jesti ni govoriti. Htio sam napraviti nešto što će biti i funkcionalno i estetski dobro. Rekao sam mu: “Imam jednu ideju. To nikada u životu nisam radio, ali jamčim da će funkcionirati.” Uzet ću mišić s natkoljenice i njime rekonstruirati donju usnu.
Rekao sam mu da ode po drugo, treće, četvrto i peto mišljenje i da se, ako se odluči za mene, vrati. Vratio se i rekao da bi mu druge metode uništile cijelo lice, a da mu se moja ideja najviše sviđa. Operirao sam ga 2000. godine. Tri godine kasnije održao sam predavanje u Americi pred oko 600 ljudi. Prezentirao sam njegov slučaj i dobio ‘standing ovation’ jer je prvi put u svijetu prikazan takav pristup i takav rezultat. Danas je to standardna metoda u cijelom svijetu. I dalje sam s njim u kontaktu. To su slučajevi koji vam ostanu za cijeli život.
Koliko se rekonstrukcijska i plastična kirurgija promijenila od početka vaše karijere do danas i gdje vidite najveće pomake?
Na početku je bilo ključno što prije zatvoriti ranu i defekt. Danas razmišljate o svim estetskim komponentama. Pokušava se postići što bolji rezultat, ali uz što manji trag na mjestu s kojeg je uzeto tkivo. Očekivali smo da ćemo zahvaljujući tkivnom inženjerstvu moći stvarati tkiva u laboratoriju i više ih nećemo morati uzimati s drugih dijelova tijela. To zasad vrlo teško funkcionira jer je ljudski organizam previše kompleksan. Ne možete jednostavno rekonstruirati krvne žile, prokrvljenost i osjet. Kada uzmete kožu, uzimate i potkožno i masno tkivo, fasciju ili mišić.
Napraviti takvo kompleksno tkivo u laboratoriju iznimno je teško. Prije 30 godina očekivali smo da ćemo vrlo brzo napredovati. Danas možemo stvarati slojeve stanica, primjerice za liječenje opeklina, ali još ne možemo napraviti kompletnu kožu koja bi imala sve potrebne slojeve, prokrvljenost i osjet. Teško je predvidjeti kada će se to dogoditi. Možda će se za deset ili 20 godina pojaviti neka ideja koja će potpuno promijeniti pristup, ali to danas nitko ne može znati.
Još sam 1995. u New Yorku govorio o tome da rekonstrukcijska mikrokirurgija mora biti i funkcionalna i estetska. Upravo sada izlazi i knjiga koju sam napisao s kolegom i svojim nasljednikom u Münchenu, o funkcionalnoj i estetskoj rekonstrukcijskoj mikrokirurgiji. Cilj je funkcionalna i estetska rekonstrukcija uz minimalan defekt na mjestu s kojeg uzimamo tkivo. To je danas jedan od ključnih principa.
Nedavno ste u Čepinu operirali pacijenta iz Japana s tzv. padajućim stopalom. Što je bilo posebno u tom slučaju i kako je pacijent završio u Čepinu?
Pacijent je došao s Okinawe. Majka mu je Japanka, otac Amerikanac, a studirao je u Americi. Dva je puta operiran u SAD-u i potom je kroz medicinsku literaturu počeo tražiti tko se bavi tim problemom. Tako je pronašao mene jer sam još 1994. razvio novu metodu za padajuće stopalo. Kontaktirao me i tražio sam da mi pošalje medicinsku dokumentaciju. Kada sam je vidio, zaključio sam da je idealan kandidat za tu metodu. Pokazao sam mu rezultate i uključio ga u videokonferenciju s grupom američkih liječnika koji već godinama primjenjuju moju metodu. Nakon toga odlučio je doći na operaciju. Iza operacije je ostao oko dva tjedna u Čepinu. Bio je oduševljen infrastrukturom, mirom koji ovdje vlada i ljudima.
Koliko su danas pacijenti spremni putovati tisućama kilometara kako bi došli do liječnika kojem vjeruju?
Spremni su u potpunosti i mislim da Hrvatska to može jako dobro iskoristiti. Medicina u Hrvatskoj je jako dobra, ali morate ponuditi nešto zbog čega će ljudi doći. Nitko više ne dolazi samo zbog bolnice, nego zbog pojedinca – liječnika koji ima ime i kojem vjeruju. Oni ne dolaze zbog Čepina, to im je nepoznata destinacija, nego zbog liječnika. A kada dođu, često se oduševe i mjestom, ljudima, mirom i ljubaznošću. Imam pacijente iz različitih dijelova svijeta, kao i liječnike koji dolaze učiti. Specijalist iz Mayo Clinic lani je proveo sedam dana kod nas u Priori kako bi naučio jednu metodu koju sam uveo. Dolazili su nam i mladi liječnici iz Meksika, Španjolske i Njemačke. Uz stručnost, morate imati i socijalnu inteligenciju. Morate znati pristupiti pacijentu, steći njegovo povjerenje i objasniti mu zašto je ono što mu predlažete najbolje i najprihvatljivije rješenje.
Često se govori o nezadovoljstvu javnim zdravstvom u Hrvatskoj. Što vi, nakon iskustva u Njemačkoj, vidite kao jedan od problema?
Teško mi je na to odgovoriti jer nisam dugo u Hrvatskoj i ne znam kako sve funkcionira. Ali iz iskustva njemačkog zdravstvenog sustava mislim da u Hrvatskoj nismo dobro riješili odnos između javnih bolnica i privatne prakse. U Njemačkoj, gdje sam radio, liječnici koji su bili zaposleni u državnoj bolnici nisu istodobno radili u privatnoj instituciji. Najidealnije bi bilo da bolnica svojim najboljim ljudima, posebno najkompetentnijim voditeljima klinika, ponudi mogućnost privatne prakse unutar same bolnice. Ja sam više od 20 godina imao privatnu praksu u bolnici. Pacijent s privatnim osiguranjem mogao je izabrati liječnika koji će ga liječiti, a bolnica, suradnici i kirurg dobivali su svoj dio naknade. Svi su bili motivirani da sustav funkcionira. Zašto takav sustav ne bismo imali i ovdje? Treba pronaći formulu u kojoj će svi biti zadovoljni – pacijent, liječnik i bolnica.
Često se govori i o odlasku liječnika iz Hrvatske. Vi ste napravili obrnut put. Može li se iskustvo liječnika iz inozemstva sustavno vratiti u hrvatsko zdravstvo?
Ja sam se vratio zato što sam završio jednu karijeru vani i želio sam drugi dio karijere provesti među svojim ljudima i mladima. Kada govorimo o liječnicima koji odlaze, ne mislim da je uvijek riječ o novcu. Hrvatski liječnici ne zarađuju loše. Moja kći je kirurg u Innsbrucku i znam koliko ona zarađuje, ali znam i koliko zarađuju kolege ovdje. Mislim da dohodak nije jedini problem. Problem je i sredina u kojoj radite. Kada sam bio šef u Münchenu i nešto bih rekao svojim liječnicima, oni su znali da iza toga stoji nešto korisno za njih. Znali su da me u svakom trenutku mogu nazvati ako imaju problem i da ću im pomoći. Ako imate stručnog i autoritativnog šefa koji ne funkcionira na razini ega, nego znanja i odgovornosti, mnoge se stvari mogu riješiti.
Objavili ste više od 250 znanstvenih radova. Na koji ste znanstveni rad ili doprinos posebno ponosni?
Jedan od mojih najvažnijih znanstvenih doprinosa nastao je u Innsbrucku. Upoznao sam urologa Arnulfa Stenzela koji je dvije godine u Americi radio na problemu paraliziranog mokraćnog mjehura, ali nisu pronašli rješenje. Rekao sam mu da imam ideju. Radio sam rekonstrukcije trbušnog zida i koristio mišić koji se prenosi s leđa i spaja na živce. Taj mišić može vratiti funkciju trbušnog zida. Ideja je bila prenijeti ga na mokraćni mjehur. Napravili smo eksperimentalna istraživanja i dokazali da metoda funkcionira. Nakon toga smo napravili prva tri zahvata u Austriji. Sva tri slučaja funkcionirala su izvrsno i objavili smo ih u časopisu Lancet. Ukupno smo operirali više od 70 pacijenata. Danas se ta metoda primjenjuje u različitim dijelovima svijeta.
Uvijek kažem da je iznimno važan interdisciplinarni rad. Mi ne znamo nužno kakve probleme imaju druge discipline, a možda upravo mi imamo rješenje za njihov problem. Mislim da je budućnost rekonstrukcijske kirurgije upravo u interdisciplinarnom radu.
Kada pogledate cijelu svoju karijeru, što biste voljeli ostaviti iza sebe – kiruršku tehniku, znanstveni rad, liječnike koje ste educirali ili instituciju?
Nisam nikada razmišljao na taj način. Volio bih da me ljudi pamte po dobrom. Da me pamte kao nekoga tko je uvijek bio korektan i pošten i tko je uvijek učinio maksimum da pomogne. Neće nikoga nakon vašeg odlaska zanimati neki natpis ili institucija koja nosi vaše ime. Bitno je da ljudi koji su vas poznavali govore: “On je bio dobar čovjek, bio je korektan i pošten.” To mi je najvažnije. I da moja obitelj bude ponosna na mene. Operacije koje nose moje ime lijepo su priznanje, ali treba biti realan. Što to zapravo znači čovjeku kada ga više nema? Bitno je što ste dobroga učinili za ljude oko sebe, za suradnike i za obitelj.
Koliko je uz tako zahtjevnu karijeru bilo teško uskladiti posao i obiteljski život?
Uvijek sam imao podršku obitelji. Supruga me podržava već 45 godina. I ona je liječnica i znala je što znači ovaj posao. Radili smo zajedno u bolnici. Djeci sam se pokušavao posvetiti vikendima. Danas imam prekrasne odnose sa svojom obitelji. Za to je potrebno puno razumijevanja i povjerenja. Ja imam potpuno povjerenje u svoju suprugu, a ona u mene. Na tome gradim sve – na povjerenju i ljudskom elementu.
Kada govorimo o estetskoj kirurgiji, često se stječe dojam da ste prvenstveno rekonstrukcijski kirurg. Koliko se zapravo bavite estetskim zahvatima?
U Münchenu sam radio oko 30 posto estetskih i 70 posto rekonstrukcijskih zahvata. Ovdje je omjer obrnut – oko 70 posto estetskih i 30 posto rekonstrukcijskih. Da biste dobro radili estetsku kirurgiju, potrebno vam je ogromno iskustvo u rekonstrukcijskoj kirurgiji. Iz rekonstrukcijske kirurgije lako je prijeći u estetsku, ali obrnuto ne možete. Radimo velik broj estetskih operacija i to na vrlo kvalitetan način. Primjerice, pacijentica iz Kalifornije došla je k nama kako bismo napravili reviziju estetskog zahvata koji je prethodno napravljen na Mayo Clinic. Estetikom se bavim još od prve privatne prakse u Innsbrucku 1997. godine. Tamo sam u privatnoj praksi radio estetiku, dok sam rekonstrukcijske zahvate radio na klinici.
Kako se posljednjih godina promijenio odnos prema estetskoj kirurgiji i koje zahvate danas najčešće radite?
Estetska kirurgija sve je dostupnija i modernija. Imate neinvazivnu estetsku medicinu, poput filera i botoksa, a imate i kiruršku, invazivnu estetsku kirurgiju. Broj pacijenata raste iz dana u dan jer svi želimo na neki način ostati mladi. To može biti dio životnog stila, fizičke aktivnosti, ali ljudi traže i kiruršku podršku kako bi ostvarili ono što žele. To je legitimno i normalno. Mi radimo cijeli spektar estetske kirurgije lica – kapke, nos, facelift, podizanje gornje usne, zatezanje vrata i lica. Na dojkama radimo povećanje, smanjenje i podizanje dojki. Radimo i zatezanje trbušne stijenke, nadlaktica i natkoljenica, posebno kod pacijenata koji su izgubili 50, 60 ili više kilograma pa im je ostalo puno viška kože. Dakle, radimo cijeli spektar estetske kirurgije. To je dio našeg posla jednako kao i rekonstrukcijska kirurgija.
(Karolina Lubina/Poslovni dnevnik)
