Strah od pojedinih namirnica, sve dulji popis zabranjene hrane i osjećaj krivnje nakon obroka mogu upućivati na problematičan odnos prema hrani kod tinejdžera.
Preskakanje obroka, strah od šećera i ugljikohidrata, stalno provjeravanje deklaracija i osjećaj krivnje nakon što pojedu nešto što smatraju nezdravim mogu biti znakovi problematičnog odnosa prema hrani kod tinejdžera. Iako briga o prehrani sama po sebi nije razlog za zabrinutost, problem nastaje kada pravila postanu toliko stroga da počnu utjecati na svakodnevni život.
– Iako osoba može iz dobre namjere započeti s uvođenjem određenih pravila u prehranu, ona s vremenom mogu postati sve rigidnija i prerasti u preokupaciju hranom koja počinje utjecati i na druga područja života, poput društvenog ili akademskog – kako je za Zdravi klik objasnila Karla Sesartić, mag. psihologije, iz Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba.
Kada zdrava prehrana postane izvor straha?
Razlika između zdravog interesa za prehranu i pretjerane zaokupljenosti hranom nije uvijek očita. Ključna je, objašnjava psihologinja, fleksibilnost u odnosu prema hrani i način na koji osoba doživljava vlastite izbore.
– Osoba koja nastoji unaprijediti svoje prehrambene navike u pravilu ne moralizira hranu, odnosno ne dijeli ju na ‘dobru’ i ‘lošu’, niti od sebe očekuje da u svakoj situaciji odabere ‘zdraviju’ opciju – kaže Sesartić.
Takva osoba može povremeno odstupiti od svojih uobičajenih navika bez osjećaja krivnje ili potrebe da kasnije nadoknadi ono što je pojela. Kod problematičnog odnosa prema hrani pravila postaju sve rigidnija, a vlastita vrijednost može početi ovisiti o tome koliko ih se uspješno pridržavamo.
– U podlozi takvog odnosa prema hrani nerijetko može biti i potreba za kontrolom tjelesne težine, odnosno mršavljenjem – upozorava psihologinja.
Jedno od važnih pitanja pritom je: „Podržavaju li moje prehrambene navike da živim kvalitetnije ili ja svoj život prilagođavam pravilima o hrani?”
Koji su znakovi upozorenja?
Znakovi problema mogu uključivati učestalo provjeravanje sastojaka i nutritivnih vrijednosti proizvoda, sve dulji popis zabranjenih namirnica te uznemirenost kada hrana koju osoba smatra zdravom nije dostupna.
Posljedice se mogu odraziti i na društveni život. Tinejdžer može početi izbjegavati druženja s prijateljima ili obiteljske obroke jer ne može kontrolirati što će se poslužiti. Pojaviti se mogu i osjećaji srama, krivnje i tjeskobe nakon konzumacije hrane koju smatra nezdravom.
Takva problematična zaokupljenost zdravom prehranom često se opisuje pojmom ortoreksije. Iako ona još nije priznata kao zasebna službena dijagnoza poremećaja hranjenja, teškoće koje podrazumijeva mogu biti ozbiljne i zahtijevati stručnu procjenu.
Društvene mreže stvaraju pritisak
Iako nema pouzdanih podataka o tome koliko su strah od pojedinih namirnica i osjećaj krivnje nakon jela zastupljeni među hrvatskim adolescentima, Sesartić ističe kako u kliničkoj praksi primjećuje sve veću osviještenost mladih o prehrani i njezinoj kvaliteti. To se može povezati s lako dostupnim informacijama na internetu i društvenim mrežama te brojnim prehrambenim trendovima i dijetama.
Posebno su popularni sadržaji „What I eat in a day” („Što jedem u danu”), u kojima influenceri prikazuju svoje obroke. Takvi videozapisi mogu stvoriti nerealnu sliku o tome kako bi idealna prehrana trebala izgledati i potaknuti mlade na uspoređivanje.
– Takvi sadržaji mogu stvoriti iskrivljenu sliku o tome kako bi ‘idealna’ prehrana trebala izgledati te stvarati iluziju da će osoba, ako se hrani na isti način kao njezin internetski uzor, postići sličan izgled – upozorava Sesartić.
Zato je s mladima važno razgovarati o tome tko im daje savjete, ima li ta osoba odgovarajuće stručne kompetencije i kako se osjećaju nakon gledanja takvih sadržaja. Pritom sama izloženost društvenim mrežama ne znači da će tinejdžer razviti teškoće jer u tome mogu sudjelovati i drugi psihološki i biološki čimbenici.
Kako roditelji mogu pomoći?
Kada primijete da dijete postaje pretjerano zabrinuto zbog hrane, roditelji bi trebali ozbiljno shvatiti njegovu uznemirenost i pokušati razumjeti što stoji iza nje.
– Poruke poput ‘Samo jedi i prestani razmišljati’ mogu dovesti do suprotnog učinka i još većeg otpora prema promjeni – kaže psihologinja.
Važno je izbjegavati posramljivanje djeteta i komentiranje njegova izgleda, ali i obratiti pozornost na vlastite izjave o tijelu i hrani. Djeca, ističe Sesartić, slušaju kako odrasli govore o sebi, svojoj težini i prehrambenim navikama.
Kada potražiti stručnu pomoć?
Razgovor sa psihologom ili drugim stručnjakom preporučuje se kada strah, krivnja i pravila vezana uz hranu počnu ometati svakodnevni život. Pritom ne treba čekati vidljive promjene tjelesne težine.
– Važno je pritom ne fokusirati se samo na tjelesne promjene, poput mršavljenja, budući da izgled i tjelesna težina sami po sebi nisu dostatan pokazatelj ozbiljnosti teškoća – naglašava Sesartić.
Ako se pojave i tjelesne tegobe, poput naglog gubitka težine, vrtoglavice ili nesvjestice, važno je obaviti i liječnički pregled. Za kraj, psihologinja tinejdžerima poručuje da hrana nije nešto što moraju zaslužiti i da njihova vrijednost ne ovisi o tome što jedu.
– Briga o zdravlju ne bi trebala značiti stalnu kontrolu, strah od hrane ili osjećaj krivnje. Ako se prepoznaješ u ovome, važno je potražiti pomoć. Znaj da nisi sam/a i da ne moraš kroz to prolaziti sam/a – zaključuje Karla Sesartić.
(Ordinacija.hr)
