Imam problem s taštinom. Ne, nije tako jednostavno kako biste u prvi mah pomislili vođeni pretpostavkom da je svaka javna osoba djelomično do potpuno opsjednuta sobom. Umjesto zauzdavanja, naime, mene muči njezino razvijanje.
A ne može se reći kako nisam imala sasvim solidne predispozicije – obje su mi bake bile klinički slučajevi dotičnog stanja. Ili, da ne pretjeram, bar ogledni primjerci. I to svaka na svoj način: dok za jednu ozbiljno sumnjam da je iskreno voljela ikoga osim sebe same pa se svojim obožavanim bićem bavila od nemila do nedraga, drugoj je unutar njezinog malog dijela svemira bilo silno važno da ljudi o njoj imaju lijepo mišljenje. Konkretno se to manifestiralo time da su susjedi uvijek dobivali najljepše komade kolača, a raspoloženje bi joj se bez greške popravilo ako bi djed u povratku iz šetnje spomenuo kako se netko u gradu divio njegovoj savršeno ispeglanoj košulji. U kasnim godinama, iako teško pokretna, svaki je put kad bi susjeda najavila dolazak na kavu odjenula finu haljinu, namjestila frizuru i stavila ruž. Voljela je da joj se komplimentira u svakom smislu pa je za nedjeljnim ručkom postojao prešutno dogovoreni ritual hvaljenja jela koje je spremila (što nije bilo nimalo teško jer je fantastično kuhala; ali je znalo biti prilično smiješno kad bi na svojoj čudesnoj mješavini mađarskog i hrvatskog počela postavljati podpitanja nezadovoljna trajanjem ili razvojem tog igrokaza). Blago profeministički vjerovala je kako joj je u životu bilo suđeno više od karijere vrhunske domaćice, ali kad su se karte već tako posložile, onda je u tome što radi, od uređivanja vrta do šivanja moje garderobe, morala biti najbolja. Potom je damski, ali odlučno inzistirala na potvrdi tog statusa.
Da ne bi ispalo kako se divim samo gospođama iz Žužine generacije, moram spomenuti svoju najbolju prijateljicu, ženu koja nekim čudom uspijeva biti dotjerana i kad leži gola na obali pustog otoka. Jedna od stvari koje me kod nje ni nakon 15 godina druženja ne prestaju fascinirati jest volja kojom se brine o svojoj kosi. Duga je do polovice leđa i kovrčava, ali njoj se (naravno) takve prirodne kovrče ne sviđaju. Pa onda tu ogromnu grivu prvo četkom izvuče na ravno (nakon toga nekoliko dana sigurno ne mora raditi vježbe za ruke), zatim je uvije na viklere, a po potrebi tako i prespava. Cijeli taj cirkus traje satima, ali krajnji rezultat je fantastičan slap čiste ženstvenosti koji opravdava svaki uloženi trenutak. Moj kriterij za odabir frizure je “lako održavanje”. Ili u prijevodu, ako mi treba više od pola sata da je operem i osušim – zaboravi!
Daleko od toga da meni nije stalo do lijepog izgleda. Naprotiv. Samo sam ponekad sklonija komociji nego eleganciji. Nezamislivo mi je, recimo, da umjesto u 4.30 ustanem još 15 minuta ranije ne bih li se dotjerala i našminkala za šihtu na Anteni Zagreb. Istina, već mi je muka od traperica i trenirki, ali ako nisam imala akutni napad nesanice, vjerojatnost da ću u cik zore osvanuti na štiklicama i s ratničkim bojama na licu ravna je nuli. Kompleks Pepeljuge kada ostatak žena u punoj spremi ušeta na radio nekoliko sati kasnije gotovo da i nemam. Ma kažem vam – taština nula.
Dugo mi je trebalo da filozofiju sebe kao najvažnije osobe u vlastitom životu prihvatim kao nešto normalno, a ne tek izraz nekontroliranog samoljublja. Jedna sam od onih koja je u 30-ima stekla mir i samopouzdanje, no svog se perfekcionizma ipak nisam uspjela riješiti. Koncepciju mi trenutačno kvare – obline.
Oduvijek sam sklona debljanju, a za tu nemilu osobinu krivim Amerikance. Naime, kao mala često sam pobolijevala pa su mi liječnici dali neku vitaminsku injekciju iz prekomorske donacije “da malo ojačam”. E pa, nakon tog čarobnog koktela ništa nije bilo isto: istina, otada sam zdrava kao dren, ali naginjem tipičnim američkim proporcijama (šašava teorija, ali bolje i to nego da, tako otrcano, krivim genetiku). Dodat ću samo da je nakon aplikacije u moju guzu dotična ljekarija (kako zgodno) povučena iz upotrebe. Ponekad pak mislim kako je moj organizam tijekom evolucije negdje zaostao. Naime, da sam životinja s farme, vlasnik bi me sigurno obožavao – kod mene minimalna ulaganja jamče maksimalne prinose. Ili kako bi moja gore spomenuta prijateljica rekla: da nisam vidjela ne bih vjerovala – odemo zajedno na ljetovanje, ona dnevno pojede bar 2 sladoleda više i otpliva kilometar manje. Nakon 14 dana sretnica ima 3 kile manje, a ja ne mogu zakopčati hlače u kojima sam došla na more.
Na vlastitoj sam se vagi uvjerila da idealne dimenzije nisu recept za sreću. Kad sam se prije nekoliko godina pristojno izgladnila, prigovarali su mi da sam anoreksična, da sam s kilogramima izgubila svaki šarm, pa čak i zdvajali kako sam mogla biti tako jadna i podleći općoj opsesiji mršavosti. Ja sam pak bila sretna jer sam mogla odjenuti što sam htjela, ali jamčim vam da mi se takvoj “savršenoj” nisu događale ništa bolje stvari ili neki bolji ljudi nego sad.
Iako u prirodi ni danas nemam nadlakticu dostojnu bacačice kladiva iz bivšeg DDR-a kakva nekim čudom elektronike zabljesne subotom navečer s malih ekrana, u odjeću iz tog razdoblja stanem s mukom do nikako. Posebno me muče jedne traperice, broj 27. Mama tvrdi da proizvode i veće. Ali u duhu recesije i opće štednje neću sad valjda u shopping?!
Umjesto toga prvi put u životu odlazim u teretanu! Ali o tome što mojem gluteusu maximusu rade u Gluteusu maximusu i postajem li zbog toga taštija, sljedeći put.
Do čitanja…
