Iako bi uz pojam “prirodoljubac” na wikipediji s punom odgovornošću mogla stajati moja slika, strastveno volim neke stvari koje bi se teško mogle opisati kao “okolišno prijateljske”
Svatko od nas svojim se načinom življenja svjesno, a
nekad opet sasvim nenamjerno pozicionira u određene sociološke ili interesne
skupine. Uzmimo mene za primjer (mogla bih se poslužiti i nekim drugim, ali
navodno je svrha ovakvog pisanja da baš magarac kaže što mu je na duši). Dakle:
ja o sebi volim misliti kako sam, između ostalog i povrh očitog (lijepa,
pametna, dobra… i nadasve skromna) još i ekološki osviještena jedinka.
Istini
za volju, vjerojatno (čitaj: sigurno) nikad neću sudjelovati u masovnim
prosvjedima protiv jedenja mesa ili nošenja krzna. Neću ni hodati parkovima i
grliti stabla (ljudi to ionako rade zbog vlastite, a ne dobrobiti
“gradskih pluća”). No, dubokoumni testovi o razumskom odnosu prema
okolišu u novinama i na internetu obično pokažu kako umjesto krvnih zrnaca
mojim žilama plivaju ona klorofilna. Zatvaram vodu dok perem zube ili nanosim
gel za tuširanje, kupujem isključivo štedne žarulje i ekološke deterdžente,
odvajam otpad i recikliram sve što se može reciklirati. Ako to nisu dovoljni
argumenti, s ponosom ću dodati kako sam dokumentarac Ala Gorea “Neugodna
istina” odgledala već na premijeri.
Ali, uvijek postoji neki – ali. Iako bi uz pojam
“prirodoljubac” na wikipediji s punom odgovornošću mogla stajati moja
slika, strastveno volim neke stvari koje bi se teško mogle opisati kao
“okolišno prijateljske”. Na vrhu liste sigurno je vožnja automobilom
koja u mom slučaju nije tek puka potreba nego i istinsko zadovoljstvo, ponekad
čak i terapeutski postupak – kad sam loše volje, naime, limeni ljubimac i ja
družimo se uz glasnu glazbu u kilometraži proporcionalnoj stupnju moje
mrgudnosti. Pa iako uvijek bez problema prolazimo na tehničkom pregledu, a ja
sam ipak puno češće vesela i sretna, bude mi zlo kad pomislim čega su se sve
zbog mene nagutale šume na Sljemenu, Žumberku ili recimo Plitvicama.
Zato me osobito razveselilo kad sam dobila priliku
nekoliko dana testirati Hondu Civic Hybrid. Moju privremenu sponzorsku
prijateljicu sugestivno oblijepljenu slikama oceana i džungle osim benzina
pokreće i elektromotor, čime se ostvaruje znatna ušteda goriva i smanjuje
emisija štetnih plinova. Kad bih vam znala reći još nešto više o njenim
performansama, to bi značilo da sam u međuvremenu promijenila spol (ali, priznajte,
bar naoko suvereno vladam automobilističkim vokabularom). Osim što je lijepa,
tiha i brza, ekološka pametnica oduševila me i nečim što dosad nisam probala:
automatskim mjenjačem. Unatoč početnoj rezerviranosti (proistekloj iz
prisjećanja na vožnje s ljudima koji se nisu mogli prilagoditi već su živčano
gazili po kočnici proizvodeći neprekinuti niz trzaja kao u krajnjem stadiju
Parkinsonove bolesti) ubrzo sam shvatila zašto Richard Gere razumije samo
automatik (vidi “Zgodnu ženu”): tijekom vožnje desna je ruka
slobodna! Možete mirno jesti, piti, pušiti ili drpati suvozača (jasno da mi je
to prvo palo na pamet, ali pravim se fina). Mogli biste se čak koristiti i
mobitelom, ali sigurna sam da vam je draže 500 kuna uložiti u sebe nego u
državni proračun, pa bolje zaboravite na toliku komociju.
Žao mi je tek što hibriduša i ja nismo napravile neku
ozbiljniju kilometražu. Njezine riječke tablice podsjetile su me da dugo nisam
jela kvarnerske škampe koje moje pristrano nepce, ali i međunarodni gastronomski
autoriteti smatraju najboljima na svijetu, te sam naglo odlučila primijeniti
“klizni raspored” i otići na ručak u Mošćeničku Dragu. Zaboravila sam
jedino prije toga sprijateljiti se s nekim probisvijetom ili bar profesionalno
neodgovornom osobom koja bi bez grižnje savjesti sudjelovala u mom hiru.
Vratila sam auto u salon i ručala blitvu bez morskih
organizama. Neruda se sigurno okretao u grobu dok sam između zalogaja uzdisala:
“Verde que te quiero verde”.
