Ovog sam puta očito zeznula stvar – ostavila godišnji za rujan (OK, dalo bi se sada raspravljati koliko je to bila nužnost, a koliko smisleni plan), a na jugu me dočekalo loše vrijeme, hladno more, plaže s tek pokojim penzićem i bračnim parovima s malom djecom koji hvataju niže cijene u podsezoni.
No,
ima i to svojih čari – mir, tišina, duga jutarnja ispijanja kavice na terasi,
hvatanje sunca na popodnevnoj plaži gdje mogu u miru čitati jer mi nitko ne
skače po glavi, popodnevne šetnje dok more čarobno miriše poslije kiše.
Ono
što nije baš po mom guštu su večeri pred televizorom, ali baš zbog njih
dogodila mi se jedna od besmislenijih stvari u životu – prilijepila sam se uz
sapunicu – i to tursku. Zapravo kad malo bolje razmislim u životu sam gledala
samo dvije sapunice i obje su vezane baš uz Tursku.
Prva
je bila davno, davno, tamo negdje sredinom osamdesetih (prošlog stoljeća, kako
to strašno zvuči!). Ta je bila australska i zvala se “Povratak u Eden”. Uobičajeno sapunasta
priča o djevojci lijepoj u duši koju neobičnim spletom okolnosti malo oglođu
krokodili da bi je najbolji estetski kirurg “down under” pretvorio u
ljepoticu koja se onda ima prilike osvetiti svima koji su je tlačili dok je još bila zarobljena u
liku ružnog pačeta.
Zbog
mog prvog putovanja u Tursku (četrnaest čarobnih dana u kojima sam proputovala
tu cijelu zemlju i za cijeli se život zaljubila u nju, počevši od mistične
Kapadokije) propustila sam kraj serije. Vraćajući se kući, u autobusu za
Beograd (prijateljica i ja nismo uspjele dobiti mjesto u autobusu za Zagreb, a
ljubazni prodavači karata na istambulskom kolodvoru zaključili su da dvjema
damama nikako nije mjesto u autobusu za Novi Sad) pored mene je sjedio Rom od
nekih šesnaest godina. Cijeli je autobus osim nas dvije zapravo bio šverc-komerc
i dan-danas me zanima kako je izgledala ekipa u tom autobusu koji nije bio za
nas, a tamo negdje kroz Bugarsku pokvarilo mu se grijanje. E, tada me moj
suputnik spasio od zaleđivanja. Umotao me u dekicu, koju je on pametan,
naravno, ponio na put, i dobar dio duge vožnje odspavao na mom ramenu. Kada se
probudio zgrozila ga je i sama pomisao da nisam vidjela kraj “Edena”,
pa je meni i prijateljici, uz pomoć cijelog autobusa odglumio kraj sapunice.
Pamtit ću je do kraja svog života.
A
neku me večer hodajući dnevnom sobom, dok je mama uredno gledala svoju novu
sapunicu, s ekrana spopala savršena snimka noćnog Istambula, iz kojeg je poput
najvećeg krunskog dragulja stršala savršeno osvijetljena Aja Sofija. Kako je to
moj najdraži grad, od svih koje sam do sada vidjela (i nakon svih rasprava s
prijateljima na račun New Yorka, Pariza, Londona, Berlina… u kojima ja uvijek
branim turske boje), ekran me privukao poput
magneta. I sada se svake večeri, zbog scena Istambula (a od svih su
najljepše one snimane po restoranima i čajanama uz obalu Bospora), patim nad
glupom ljubavnom pričom prepunom zaljubljenih “telećih” pogleda.
Zabavljam
se civilizacijskim razlikama koje se zapravo i u tako površnom sižeu dobro vide.
Primjerice scena seksa je počela i završila time da joj on skine kopču i
raspusti kosu. Sve ostalo u toj je zemlji očito previše za televizijski ekran i
termin kada su na okupu cijele obitelji, što potvrđuje da se unatoč tijeku
vremena i razvoju neke stvari u Turskoj nisu odmakle od sedamdesetih prošlog
stoljeća, vremena koje maestralno u svom “Muzeju nevinosti” opisuje
nobelovac Orhan Pamuk.
Uz to
veseli me i turski jezik. Baš sam
prošlog ljeta u Antalyji, na ručku u hotelu sa sedam zvjezdica, s jednim
Turčinom razgovarala o tome koliko njihovih riječi mi u Hrvatskoj razumijemo,
počevši od kaiša. A u “1001 noći” svako toliko netko naruči čorbu ili
odlučno izgovori: “Jok! Jok!” Izgleda da negacija mora ići u paru,
ili je to govorni idiom, baš kao što će vam svaka Dubrovčanka da reći u
šarmantnoj rafalnoj paljbi :”Yes, yes, yes!”
Ukratko
lako je predvidjeti razvoj događaja nakon mog godišnjeg. Kod kuće (iako sam i
sada baš tamo) neću večeri provoditi pred televizorom, ali svi pokazatelji kažu
da sam spremna na novi korak u mojoj turskoj avanturi – tečaj turskog. Ne znam samo postoji li negdje
u Zagrebu.
