Moj sin Danijel rastao je samo uz mene i moje roditelje dok su bili živi. Trudila sam se uvijek mu pružiti prema svojim mogućnostima, pored roditeljske ljubavi i pažnje koje sam mu neprestano poklanjala. Otac ga je napustio u ranim godinama, kada mu je bila najpotrebnija ljubav i otišao zauvijek s drugom ženom.
Naravno, uvijek mu je nedostajao, dok sam ja nekako uspjela ga preboljeti i zaboraviti na veliku ljubav koju sam nekad dijelila s njim. Od dana njegovog odlaska živio je samo za sebe i nije poželio vidjeti Danijela.
Željela sam da Danijel bude sretan u životu, da razvije svoju osobnost, postane moralan i uspješan čovjek. I vjerovala sam da su moje želje razumne i ostvarive.
Bila sam prezadovoljna sinom. Često me znao iznenaditi pažnjom, ubranim cvijetom ili riječima koje su bile znak nježne dječačke duše.
Jednog dana, dogodilo se nešto strašno, što mi je djelovalo na najveću noćnu moru. Sudbina je izgleda htjela da se to dogodi. Danijel je doživio automobilsku nesreću tijekom sjedenja u automobilu s prijateljima koji su bili u alkoholiziranom stanju. Vozilom je neoprezno upravljao jedan od njegovih prijatelja. Prijatelj Lovro je u nezgodi poginuo, a moj Danijel i Siniša iz istog auta bili su teško povrijeđeni i život im je bio u opasnosti.
Bol koju sam osjetila nakon tog potresnog i užasnog događaja bila je nezamisliva i neizmjerna.
Bila sam strašno potresena, što zbog smrti Danijelovog prijatelja, koji mi je bio vrlo poznat, a s druge strane zarobljena boli zbog teškog stanja u kojem je bio moj jedini sin.
Bila sam neutješna, neraspoložena za bilo kakve razgovore, beskrajno sam tugovala i molila se dragom Bogu. Poželjela sam da nestanem s ovog Svijeta prije nego što primim bilo koju tešku vijest o svom Danijelu.
Nisam mogla ni naslutiti kakav će biti rezultat njegovog liječenja.
U tom bolnom razdoblju nesvjesno sam krivila sebe, jer sam imala osjećaj da nisam dovoljna pazila na Danijela, s kim se kreće i što radi.
Noćima nisam spavala. Oči su mi bile pune podočnjaka od nesanice i tugovanja. Srce mi je kidao strah od najgoreg mogućeg rezultata. Neprestano sam sjedila ili u bolnici ili u tišini svoje sobe, nestrpljivo čekajući rezultat trajnih i teških operacija nad mojim sinom.
Nakon tri dana provedena u strahu, dogodilo se što sam željela svom silom, i za što sam se neprestano obraćala Bogu.
Moj Danijel je, na veliku sreću, bio van životne opasnosti, zahvaljujući savjesnim doktorima i Bogu. Odjednom je neizreciva bol u mojoj duši prerasla u neopisivu sreću!
Ponovo sam gledala u svog sina, uz osjećaj da sam najsretnija žena na svijetu, jer je on u stabilnom stanju. Iznimno me je radovala i vijest da su Danijelovog prijatelja Sinišu, također spasili doktori i obojica su bila u stabilnom stanju.
Nekoliko tjedana Danijel je proveo ležeći u bolnici radi oporavka. Bila sam smirena, jer sam bila svjesna da je on sve bolje. Nakon dva mjeseca Danijel se totalno oporavio. Oboje smo bili neizmjerno sretni i nastojali smo ne razmišljati o užasnim i neponovljivim trenucima prošlosti.
Znala sam da bolne dane prošlosti neću lako poslati u zaborav, ali sam svom silinom željela da se tako nešto nikada ne ponovi.
Ne bih imala snage ponovo se nositi sa sličnim okolnostima. Sigurna sam da bi mi srce prepuklo od bola.
Vječno ću biti zahvalna dragom Bogu i sudbini što su spasili Danijela, i vratili mu osmijeh na lice i njegovu mladost, a meni vratili ponos i osjećanje sreće. Danijel je sada odrastao, obiteljski čovjek. Već je 7 godina u braku s Marinom, imaju dvoje slatke dječice od 2 i 5 godina, i ja se ponosim svojom unučadi.
Da bih ja bila sretna dovoljno mi je da samo da vidim njegovu obitelj sretnu i ispunjenu. Moje želje su se ispunile. Ništa više mi ne treba, osim nekih nevažnih sitnica koje će meni pružiti osjećaj zadovoljstva.
mama Snježana
I ti želiš podijeliti svoje roditeljsko iskustvo?
Priču i fotografiju svog mališana šalji na: sadrzaj@ordinacija.hr
Dnevnik jedne
mame čeka i tvoju priču!
