Iako bismo je radi neugodnog karaktera
najradije svrstali u nešto patološko, dakle bolesno, anksioznost je uvijek
jedan oblik reakcije našeg organizma
koji sam za sebe ne znači bolest. Ona je reakcija i u slučaju doista patološkog
reagiranja u određenom poremećaju, no, tad je to reakcija na neki nesvjesni
sadržaj ili konflikt kojeg si ne možemo razumno protumačiti.
Postoji i “normalna” razina tjeskobe koja
se u životu javlja i to različitim intenzitetima u danu, satu i tjednu. Preciznije,
pod tim mislim na mogućnost anksioznog
reagiranja koja nas svakodnevno prati i u skladu je s našom budnom pažnjom
usmjerenom na neki sadržaj, tjera nas da reagiramo
i da je se tako “riješimo”. To stanje više ili manje spontano prihvaćamo i
obično lako sami povezujemo uz rad, obitelj, obaveze i ostvarenja koje prate
život. Danas uobičajen naziv za to stanje je stres (tjeskoba uslijed zadataka na nas) i doista svaki časopis
nudi poruku kako je stres štetan. I rado bismo ga nekako smanjili ili ukinuli,
ako se ikako može… a ne da se baš ukinuti, čini mi se. Jer se ta tjeskoba
javlja zajedno sa svim stvarima koje su nam zaista važne u životu, a pritom mislim na ono što smo mi pojedinci
odlučili biti i raditi, ili se tu radi o članovima naših obitelji koji su važni
jer ih volimo. Sve u što na taj način (emocionalno) ulažemo predstavlja i izvor
potencijalnog rizika od gubitka, slično kao u ekonomiji, i taj ulog nas tjera
da “brinemo” nad njim.
Dakle, bojim se da od tjeskobe koja je proizvod vanjskih zahtijeva na nas,
a zovemo ju stres, baš i ne možemo pobjeći jer nam – treba!
Dakle, anksioznost ili stres je “bolest
današnjice”?
Često se čuje razmišljanje kako je “danas” ovako ili onako a “nekad” je bilo drukčije… Dosta sam uvjeren da takav
stav puno više govore o promatraču nego o promatranom, i da su ti promatrači “zagazili” u život i osjetili na sebi razliku nekadašnje bezbrižnosti i
sadašnjih poteškoća. Pojam “ubrzanog” tempa života hoće također reći da
tehnološki, ekonomski ili društveni napredak ima i lošu stranu, jer bismo mi
rado nešto “sporije” i običnije živjeli, kao nekad, ili barem tako zamišljamo…
Tjeskobe je, međutim, uvijek bilo. Sama fiziologija (dakle, normalni proces)
nastanka tjeskobnog stanja je u funkciji preživljavanja jedinke i vrste. Možemo
samo zamisliti koliko je bilo “tjeskobnije” nekada strahovati od npr. prirodnog
neprijatelja, tuđe vojske ili uzročnika zarazne bolesti – što je sve još imalo
i dodatni mistični karakter nerazumijevanja! S toga možemo reći da je stres
postojao od kad je čovjeka. No, kako se naša vrsta razvija i mijenja, mijenjaju
se i okolnosti, naši doživljaji pa i bolesti kojima smo podložni. Tako su neki
psihički poremećaji koji su nekada, dovoljno je promatrati unatrag samo
nekoliko decenija, bili vrlo česti – danas iznimni ili ne postoje (primjer:
konverzivni poremećaji). Također vidimo jasne “nove trendove”, dakle povećanje
učestalosti pojavljivanja neke vrste psihičkih poremećaja (primjer: depresija).
Mislim da je najtočnije reći da se s evolucijskim promjenama čovjeka mijenjaju
uzroci, okolnosti i načini na koji čovjek reagira tjeskobno.
Mijenjamo se mi a mijenjaju se načini reakcija
i poremećaji ili bolesti koje možemo doživjeti.
