Noćnim letom selimo se u Bangkok, glavni grad i najvažniju luku Tajlanda.
Nakon mirnih manjih mjestašaca koji su odisali šarmom, prirodom, hotel u Bangkoku nagovijestio nam je da ovu noć baš i neće biti spavanja jer preko puta nas u restoranu je proslava, a visoke zgrade praktički kao da su zalijepljene jedna uz drugu tako da je naša soba gledala par metara u restoransku salu razigranih ljudi. Prometna buka, i zagušljiv miris ispušnih plinova koji se miješao s povremenim naletom smrada kanalizacije. Vjerojatno da nismo ranije vidjeli sva ostala mjesta u Aziji, Bangkok bi nas isto tako oduševio jer je drugačiji od ostalih glavnih gradova. Probijali smo se po ulicama u kojima se u jednom uglu mogla čuti molitva svećenika u hramu, a u drugom uglu neizostavan Gangnam style i klinci koji na ulici plešu uvježbanu koreografiju. Sami sebi smo rekli: “Ajmo (kad je ovaj grad već takav) napraviti nešto što još nismo do sada i doživjeti neku avanturu, ludost.
Odluka je pala na ronjenje s morskim psima unutar shopping centra. Da, to je Bangkok. Izvana vidiš jedno, a kad uđeš unutar vidiš sasvim nešto drugo. Tako i taj centar. Izvana običan shopping centar, a u prizemlju cijeli jedan Ocean World s ogromnim akvarijima i morskim životinjama. Hrabro smo obukli odjela i upustili se u susret “oči u oči” s morskim psima. Neki na brzaka fast food i juriš po ostalim ulicama do muzeja Madame Tussauds kako bi se susreli s velikim zvijezdama. Naslikavanje, malo zezancije i rashlađivanje u klimatiziranom prostoru te povratak u hotel da se pripremimo za show Lady boysa. Piše svugdje u vodičima “ovo ne smijete propustiti”! Sad znam zašto su to i napisali. Bolje turiste upozoriti na ovakvu pojavu ljudi. Da sam srela na cesti iste te koji su izvodili show, te da sam muškarac, sigurno bih se jednom (jednoj), počela upucavati. Jednostavno ne vjeruješ očima dok ne progovore.
Razigrali nas ti muškarci-žene i apetit se otvorio da vidimo što to još noćni život Bangkoka nudi. Uzeli smo taksista po preporuci i rekli mu da nam pokaže svojih top 5 destinacija večeras – ono što ne smijemo propustiti, a da smo jednu noć ovdje. Prva stanica i njena okolina koju smo prohodali bila je dovoljna. Ušli smo u neki klub s Ping-pong show programom. Naime Ping-pong zabavni program u Bangkoku ne znači sportski susret u kojem su inače vodeći, nego vaginalno izbacivanje loptice u posudu ili na publiku. Osim te kategorije s lopticama, tu je i vaginalno otvaranje boce, gašenje svjećica, ispucavanje pikado strelica itd. S obzirom na žene koje su to izvodile, poželjela sam ponovno ugledati jednog Lady boya, isklesanog tijela i silikonskih grudi. Ovdje je seksualni turizam na vrhuncu ponude, nema što nema. Imam osjećaj da kad bi se bacila na pod i izvodila neki performans gola, da ljudi ne bi ni okom trepnuli nego bi nastavili hodati. Sve je viđeno i ništa nije čudno niti novo.
Put nas je dalje vodio prema drugom najvećem gradu na Tajlandu Chaing Maiu. Ovdje su ulice puno čišće od Bangkoka. Sve je nekako urednije, a i zrak je svježiji i čišći. Ponuda koju ovaj grad nudi je odlična jer se može spojiti selo i priroda te urbani gradski izleti i posjete. Mi smo po dolasku iz Bangkoka bili više orijentirani prirodi, manje asfaltu i građevinama. Odlučili smo posjetiti Kraljevstvo tigrova i nakon suočavanja s morskim psima suočiti se s ovim divljim mačkama. Adrenalinski doživljaj unutar kaveza na početku s malim tigrovima, a zatim pravim kapitalcima. Ono što ti zabranjuju u tvom gradskom zoološkom vrtu, ovdje se nudi kao uživancija. Kako onda ne iskoristiti? Nakon susreta s tigrovima otišli smo do obližnjeg, posljednjeg takozvanog “Long neck” sela. Kako saznajem, u tom selu zapravo žive izbjeglice iz Burme koje je tajlandska vlada prihvatila kako bi privukli turiste i donijeli određen prihod. Oni mogu samo živjeti i raditi unutar tog sela.
Legenda nošenja ringova oko vrata kreće iz davne prošlosti kad su ljudi vjerovali da će tigar napasti njihovo selo pa su time htjeli zaštiti žene, neki kažu da ima povezanosti s izgledom zmaja. Rekli bi “ljepota je u oku promatrača” i ovdje se zaista potvrđuje ta teza. Produžen vrat, spuštena ramena i ključne kosti, zacrnjeni zubi kako bi se zaštitili od kvarenja, velike rupe na ušnim resicama, poneki ring oko koljena i ručnih zglobova – to su obilježja žena koje smo zatekli ovdje. Sretna da nemam te okove oko sebe, skidam i maramu koja se našla oko vrata ne bi li slobodan vrat uhvatio dašak povjetarca. Uh, kako je lijepo živjeti bez fizičkog ograničenja! Divim se tim ženama i njihovoj ustrajnosti da negdje, kad ih puknu hormoni, ne poskidaju sve te ringove s vrata. Ujutro nas je pokupio manji kamion te nas nakrcao do posljednjeg mjesta. I kad si mislio da više nema mjesta, vozač je rekao da pričekamo jer mora pokupit još dvoje ljudi. Avantura je mogla početi. Dva napušena Argentinca, tri Koreanca, tri Engleza, dva Nijemca i dva Hrvata uputila se prema kampu slonova, zatim vodopada sve do plemena Karen gdje ćemo prenoćiti kako je pisalo na papiru u “vrlo tipičnom seoskom smještaju”.
Doživljaj života u plemenu dodatno su nam uljepšala lokalna djeca koja su se okupila oko logorske vatre i pjevala. Iako smo bili smješteni na daskama zaštićenim improviziranom nadstrešnicom i baldahinom s poljskim wc-om, nakon dva dana hodanja i iscrpljenosti ovaj smještaj se činio savršenim. Uvukla sam se u krevet s improviziranim baldahinom koji je štitio od insekata i zaspala s kapuljačom na glavi i u čarapama na nogama. Jutarnje buđenje uz budilicu pijetla i probijanje sunca kroz obzorje. Uslijedilo je novo hodanje od dva sata do kampa za rafting. Približavanjem kampu shvatila sam da ovo baš i nije rafting nego splavarenje i da nema čamaca nego su bambusove grane povezane užetom. Rashladili smo se i na brzinu otrijeznili premda smo bili ranije umorni i pomalo sneni. Ovakav spust otvori oči, pogotovo kad se lokalni čovjek makne sa splava i dozvoli nama da preuzmemo vožnju. Treba li naglasiti da je moj splav preuzeo napušeni Argentinac?
Slijedeće popodne vodilo nas je prema Phuketu, najbogatijem tajlandskom otoku smještenom na obalama andamanskog mora. Nakon avanturističkog istraživanja kuteva Azije, poželjeli smo osjetiti onaj drugi, tropski dio. Isti onaj kojeg smo gledali samo u filmovima Jamesa Bonda ili filmu Žal. Izlet na James Bond otok krenuo je s velikim očekivanjem, a završio – polurazočaranjem. Možda zato jer dolazimo iz mediteranske zemlje koja ima toliko nacionalnih parkova i ljepote otoka i prirode. Samo ovdje je razlika što Tajlanđani naplate svaki kamen pošteno u svrhu turističke atrakcije, a mi svoje ni ne vidimo. Očekivala sam prirodu, a dobila niz štandova s raznim “đinđama” i žene koje te vuku za rukav da nešto kupiš, plus najezda turista na skučenom prostoru.
Slijedeći dan smo odlučili ipak dati još jednu šansu nekom cjelodnevnom izletu koji bi pružio veći doživljaj prirode i tropskog doživljaja od naše plaže ispred hotela. Zaputili smo se na Phi Phi otok. Kupili prvu klasu izleta kako bi uz ronjenje bio uključen i ručak. Phi Phi otok zaista je kao s razglednice. Bijele pješčane plaže i kristalno čista voda sa šarenim ribicama koje sam ranije vidjela samo u akvariju. Kokos u ruci, cvijet u kosi, debeli hlad i pogled za pamćenje. Zadnju večer uživali smo u posebno uređenom Dino restoranu koji unutar dvorišta ima vodopad i čiji su stolovi smješteni kao u nekoj prašumi. Ispred njega je mali slon koji poziva goste da uđu.
Nakon dvadeset dana i dvanaest letova, puni dojmova vratili smo s najvećeg kontinenta Zemlje s najbrojnijim stanovništvom – u svakodnevnicu života.
Zemlja izlazećeg sunca ostat će nam u sjećanju na težak kambodžanski život, borbu za preživljavanje i opstanak, na prekrasan miran Laos i njegove prirodne ljepote. Ubrzan, bučan i pomalo neuobičajen Bangkok te tropski hedonistički odmor uz pogled kao s razglednice Phi Phi otoka. Ostat će i u sjećanju svi vjerski hramovi, ustanove velebnog izdanja, u nadi da će se razmjer između njihova izgleda i nastamba u kojima ljudi žive smanjiti. Jer vjera poziva na skrušenost i skromnost iako njezine ustanove izgledaju kao najluksuzniji pozlaćeni oltari. Azija je kontinent koji vrijedi doživjeti. Drugačiji, poseban i čaroban.
Laos: Zemlja nezaboravne netaknute prirode i srdačnih ljudi!
Kambodža: Zemlja mističnih hramova i velikog siromaštva
Autorica putopisa:
Emina Pršić,
TV voditeljica i spisateljica
