“Moram” je nešto što nas prati. I kada poslije podne legnemo na kauč jer smo mrtvi umorni od napornog dana, umjesto da bezbrižno odmorimo, u pozadini nas lupa mali glasić “Moraš se dići… dolaze ti gosti večeras… moraš napraviti večeru” ili glasić navodi bilo koji razlog koji će nas nagnati da se dignemo.
Moram skuhati ručak… Moram pročitati knjigu…Moram položiti
ispit…Moram odnijeti smeće…Moram napisati članak…Moram ići s frendicama na
kavu…Moram se dići iz kreveta…Moram pospremiti sobu…Moram ići u kazalište…
Moram…
Unutarnja prisila
Ta kratka i jednostavna riječca toliko je česta u
svakodnevnom govoru, a samim tim i u glavama ljudi. Ukoliko se koncentrirate na
istu u svakodnevnoj komunikaciji,
vjerujem da ćete ju zamijetiti i u rečenicama u kojima naizgled nikako
ne paše. Hajde, kada netko kaže “Moram pospremiti stan” mogu pojmiti da mu se
baš to ne radi, ali iz osnovnih higijenskih
potreba ipak ga je potrebno urediti s vremena na vrijeme. Naravno,
dugačak je kontinuum tolerancije na prljavštinu. Netko će ići pospremiti stan
kada su i minimalni higijenski uvjeti ozbiljno narušeni. To je ono kada se kaže
da iza kauča ima mrtvih ljudi. Netko drugi će se baciti na pospremanje kada se
pod mikroskopom mogu uočiti sitna zrnca neprijatelja (prašine). Ali, kao što
rekoh, hajde, nekako razumijem da se to “mora”. Ali… kada netko kaže da mora
ići na rođendan ili mora ići s
prijateljima na kavu ili se mora igrati s djetetom ili mora sudjelovati u bilo
kojoj aktivnosti koja je povezana s ugodom, onda je vrijeme da zastane i zapita
se zašto se upravo ta riječca nalazi u toj rečenici.
U neurolingvističkom programiranju glagol “morati” pripada
skupini činitelja nužnosti. Osim “morati” vrlo je čest i glagol “trebati”. Oba
glagola pretpostavljaju zahtjev.
Ljudi često izjavljuju kako trebaju nešto učiniti, a da ne
znaju po čijem pravilu ili na osnovu
kojeg kriterija su odlučili da nešto moraju ili trebaju. Stoga osjećaju da su
zaglavljeni u problem i ne mogu sagledati druge izbore. Osjećaju unutarnju
prisilu, koja ih tjera da nešto učine, a rijetko ili gotovo nikada ne
razmišljaju što će se dogoditi ako to ne učine. “Moram” je nešto što nas prati.
I kada poslije podne legnemo na kauč jer smo mrtvi umorni od napornog dana,
umjesto da bezbrižno odmorimo dušu i tijelo barem dvadesetak minuta u pozadini
nas (često negdje u predjelu glave) lupa
mali glasić “Moraš se dići… dolaze ti gosti večeras… moraš napraviti večeru”
ili glasić navodi bilo koji razlog koji će nas nagnati da se dignemo.
Je li to mamin glas koji nas je odgajala da je osnovna
vrijednost rad, je li to tatin glas koji nas je učio da budemo stalno na
oprezu, je li to roditeljski glas koji je rekao da ležanje ničemu ne vodi i da
nećeš ništa postići ili pak obiteljska vrijednost da žene drže sva četiri ugla
kuće, pa nema vremena za ljenčarenje ili možda obiteljska vrijednost koja
muškarcima uvjetuje da se skrbe za obitelj, a u ugodi to neće moći, nije niti
važno.
Važno je što ćemo sada s tim glasom, odnosno s tim moram učiniti.
Ukoliko nam to ne predstavlja nikakvo opterećenje nećemo, naravno, učiniti ništa.
Ukoliko imamo simptome iscrpljenosti, ukoliko se živciramo jer vječno nešto
moramo ukoliko se vrlo rijetko
opuštamo,osim psihoterapije postoji i nekoliko jednostavnih rješenja.
“Želim” umjesto “moram”!
Pitanje koje sami sebi možemo postaviti kada imamo osjećaj
nezadovoljstva jest: što će se dogoditi
ako/što se neće dogoditi ako…
Uzmimo kao primjer tvrdnju:
Moram položiti ispit.
Pitanje koje u takvom slučaju trebamo postaviti je: Što će
se dogoditi ako ne položiš?, i: Što se neće
dogoditi ako položiš? Ovim pitanja otkrivamo posljedicu našeg ponašanja kao i
motivaciju za djelovanje. Drugim riječima da umjesto “moram” upotrijebimo “želim”.
Možemo postaviti i pitanje “Što je najgore što ti se može
dogoditi ako to ne učiniš”. Često puta dolazimo do uvida da posljedice nisu
toliko strašne koliko se nama to na nesvjesnoj razini čini.
Drugo, možemo se sjetiti situacije kada smo enormno uživali.
Znači, da smo baš bili u toj situaciji bez razmišljanja što moramo poslije ili
kako će se to odraziti na okolinu ili bilo što drugo. Uživali smo sada i
ovdje. Sjetite se te situacije i
evocirajte ugodnu uspomenu na nju. Zapitajte tada sami sebe koje ste si dozvole
dali. Što je ta osoba koja je tako enormno
uživala dozvolila sama sebi.
Kada dođete do tog odgovora, u situacijama kada vam se
želudac počne grčiti jer opet nešto morate, sjetite se tih dozvola i dajte ih
sami sebi. To je često nešto poput:
- Smiješ biti sretna/sretan
- Smiješ uživati
- Smiješ osjećati zadovoljstvo
- Smiješ se igrati
- Smiješ se opustiti
- Ne moraš uvijek biti produktivan
- Ljenčariti ponekad nije ništa strašno….
Autorica teksta:
Jelena Vrsaljko,
dipl.soc.rad
psihoterapeut, NLP
trener
certificirani trener komunikacijskih vještina
