Pitanje čitateljice:
Roditelj sam djeteta s posebnim potrebama i u zadnje vrijeme (od kad je donesena odluka da moje dijete nije sposobno pohađati nastavu u običnoj školi) se dosta teško nosim s time. Živimo u skučenim financijskim mogućnostima, s dvoje djece i puno briga, a meni se ta situacija čini povremeno nepodnošljiva, dok sam s druge strane svjesna koliko su nam djeca, bez obzira na probleme, divna. Činjenica da moje dijete ne može u običnu školu me jako pogodila. Nisam sigurna da li treba da potražim pomoć? Hvala!
Odgovor psihijatra Igora Girotta:
Roditeljstvom se mi ljudi “bavimo” na spontan način, tako da u jednom trenutku kojeg više ili manje sami odredimo odlučimo biti roditelji. To iz nas progovara prirodna i biološka sila i snažno je podržana običajima, stavovima i emocionalnim životom roditelja. Svega toga u potpunosti i unaprijed nismo svjesni. Tek kad se to iskustvo počne ostvarivati nama samima spoznajemo na neki nov način vrijednosti o sebi, obitelji i djeci. Očekivanja koja smo ranije imali mogu ali uglavnom i ne moraju biti ostvarena. U tom procesu nam je od velikog značaja vlastito iskustvo odrastanja i bivanja u primarnoj obitelji a često, ako to možemo, i doslovno uključujemo pomoć prethodne generacije u podizanju nove. Pri tome roditelji često primjećuju sličnosti, ali i razlike između vlastitog iskustva kao djeteta i onog kojeg sad imaju kao roditelji sa svojim djetetom. Priča se na neki način ponavlja.
Što kad s našim djetetom nešto krene loše?
Spoznaja da s očekivanim i unaprijed zamišljanim vlastitim djetetom nešto nije u redu, bilo medicinski, tjelesno, razvojno ili mentalno… je stresni doživljaj kojeg možemo zvati traumatskim. Što to znači? Stresna situacija je ona u kojoj doživljavamo reakciju uslijed nekog događaja kojeg osobno procjenjujemo ugrožavajućim. No, kad taj događaj ugrožava integritet (fizički, psihički, socijalni) ili kad je po život opasan i ugrožava nas same ili nekog uz nas on kod skoro svih ljudi sigurno izaziva jaku emocionalnu reakciju i to takvog intenziteta da nadilazi naše snage i preplavljuje nas. Ta reakcija se zove traumatska.
Razlika između ovih reakcija je važna, jer stresna situacija u pravilu potiče da nešto učinimo dok traumatska u pravilu izaziva vrlo teške osjećaje i može nas na neki način paralizirati i neko vrijeme učiniti da nismo funkcionalni kao ranije.
U traumatskoj reakciji se dešava nešto slično reakciji žalovanja. Prva se javlja neka vrsta šoka, koja može uključivati i nevjericu, sumnju ili nijekanje. Kad shvatimo što se dogodilo, obično se javljaju intenzivni osjećaji boli, tuge, razočaranja, srama, krivnje, ljutnje, bijesa, bespomoćnosti ili tuposti. Misli su obično zbrkane, ubrzane ili zakočene, poput oluje usmjerene na događaj koji nas je potresao, a slično takvo je i ponašanje.
Snažna želja da s djetetom poslije dolaska na svijet bude sve u redu je uobičajeno očekivanje. Kad smo suočeni s nemogućnošću djeteta da ovako ili onako živi “punim plućima”, to naše važno očekivanje ostaje neostvareno, a moćne sile identifikacije (poistovjećivanja) čine da se osjećamo kao da se to dešava nama samima, a k tome, kako je dijete u pravilu nemoćno i zahtijeva našu pomoć, snažno doživljavamo djetetovu bespomoćnost. U ulozi roditelja tad čovjek osjeća jaku frustraciju i krivnju – jer ne uspijeva pomoći svom djetetu kako želi. Takvi i slični osjećaji vrlo često prate roditelje na duge staze, čak i kad prođe ona prva i teška reakcija prilagođavanja i sve se čini u redu.
Kako si pomoći?
Teško je biti dobar roditelj ako se osjećamo kako je malo prije opisano, dakle loše. A to znači da je rad na vlastitom dobrom stanju ujedno i dio pomoći vlastitom djetetu. Važno je znati da je proces prihvaćanja dugotrajan, da uključuje i rad sa sobom, s vlastitim očekivanjima, strahovima i stavovima.
Sve započinje dobrim informiranjem. U skladu sa stanjem djeteta važno je naučiti o specifičnom stanju koje pogađa dijete, kao i što sve mogu sam poduzimati da pomognem. Korak dalje je savjetovati se u dostupnim udrugama ili centrima. Iskustva drugih roditelja mogu puno pomoći, u tu svrhu se organiziraju programi i grupe. Općenito treba znati da je pomoć dobivena kroz podršku drugih ljudi jako važna, da u nekim dijelovima mogu više pomoći ljudi sličnog iskustva nego medicinski ili drugi stručnjaci, kao i da je grupa uvijek jača od pojedinca. Pri takvim udrugama je uglavnom organizirano savjetovanje kao specifičan oblik pomoći koji je srodan psihoterapiji ali se od nje i razlikuje. Glavna je razlika što je tu cilj pomoć svladavanju specifičnih situacija a ne bolesti ili crta ličnosti. Ako bi i bila potrebna specifičnija psihoterapija treba znati da se tu ne liječi poremećaj koliko se pomaže roditelju da nadvlada težak zadatak roditeljstva.
Proces prilagodbe roditelja na dijete s posebnim potrebama uključuje traženje i nalaženje novih uporišta, i prema iskustvima mnogih, nalaženje mnogih vrijednosti i veselja do kojih inače ne bi došli.