Strah od samoće nas sprečava da racionalno odlučujemo, da sami biramo što je dobro a što ne za nas, da budemo zadovoljni sobom i na kraju da budemo zaista a ne prividno sretni i ispunjeni
Ljudi koji me poznaju a nisu me vidjeli duže vrijeme, često mi govore kako sam se jako promijenila unazad nekoliko godina. Pritom ne mogu definirati što se točno promijenilo – budući da ne misle na moj karakter niti fizički izgled – no svi primjećuju da je nešto drugačije. Iako sam i sama primijetila da posljednjih godina živim drugačije, do trenutka kada su drugi počeli uočavati promjene nisam znala sa sigurnošću reći što se zapravo dogodilo. Pa što je onda drugačije u odnosu na mene prije i mene sada – pitala sam se?
Strah od samoće
Nakon mozganja i razgovora s bliskim prijateljima, prisjetila sam se kako mi je prije nekoliko godina izuzetno teško padala činjenica samoće. Toliko sam bila opterećena samoćom da sam ostajala u vezi u kojoj nisam bila sretna – samo da ne budem sama. I moji razlozi za ulazak u vezu počivali su na istim kriterijima – strahu od samoće. Iako ne svjesno i racionalno, negdje u mojoj podsvijesti “čučalo” je neko uvjerenje koje je utjecalo na moje ponašanje – izbjegavanje samoće. I dok sam samu sebe uvjeravala kako ja nemam problema sa samoćom, u konačnici se pokazalo da od šume nisam vidjela drvo i da je velik dio mog ponašanja bio ograničen upravo zbog tog straha i svih uvjerenja koja su me ograničavala da vodim kvalitetan i ispunjen život.
Strah od samoće nas sprečava da racionalno odlučujemo, da sami biramo što je dobro a što ne za nas, da budemo zadovoljni sobom i na kraju da budemo zaista a ne prividno sretni i ispunjeni. U osnovi ovog straha često se nalaze razna iracionalna i ograničavajuća uvjerenja koja smo usvojili a koja prihvaćamo kao istinita. Ta uvjerenja u konačnici održavaju ovaj strah jer formatiraju naše ponašanje – izbjegavam činiti sve što je u suprotnosti s mojim uvjerenjem i tako propuštam priliku uopće saznati što bi se dogodilo kada bi se odvažila učiniti nešto drugačije. Uvjerenja kao što su “Ja ne vrijedim ako nemam partnera“ ili pak “Ja ne mogu sam/a“, itekako nas ograničavaju i sužuju naš izbor ponašanja. Ako vjerujem da ne vrijedim ukoliko nemam partnera, tada mi je druga osoba nužna kako bi sačuvala pozitivnu sliku o sebi, odnosno kako bi održala svoje samopouzdanje. Druga osoba mi treba da bi se osjećala dobro, zadovoljno sobom. Ako pak vjerujem da ne mogu sama, tada se zasigurno neću odvažiti i zgrabiti priliku ukoliko mi se ukaže mogućnost putovanja na drugi kraj svijeta – samostalno. Jer, kako ću ja sama? I nikada ni ne saznam kako bi se snašla sama jer ni ne pokušam. I tako održavam ovaj strah.
Rad na sebi
Smatram da mi je najveće postignuće u životu bilo kada sam odlučila raditi na sebi. Do tada nisam bila ni svjesna koliko su me moja uvjerenja u raznim područjima ograničavala da budem sretna. Oči sam otvorila tek kada sam shvatila da nikada neću biti sretna ukoliko će moj osjećaj zadovoljstva ovisiti o nekom drugom, ukoliko će moje stanje ovisiti o tome je li netko samnom ili ne. Tek kada sam prihvatila i prigrlila samoću kao saveznika koji će mi pomoći da bolje upoznam sebe, koji će mi omogućiti da se posvetim sebi, da izaberem aktivnosti u kojima uživam i odaberem krug ljudi s kojima volim i želim provoditi svoje vrijeme – tek onda je nestao strah. I onda sam zaista počela uživati u samoći i vremenu provedenom sa samom sobom.
Za sve je potrebno vrijeme, pa tako i za promjenu. No prvi korak ka promjeni je i sama spoznaja da ne živimo život kakav bismo htjeli i želja da isto promijenimo. A taj prvi korak je ujedno i naša avantura života i najljepše putovanje koje možemo zamisliti – putovanje u sreću. A to je nešto što svi želimo, zar ne?
Autor teksta:
Kristina Bačkonja, dipl. psiholog i NLP trener
Centar Proventus (www.centarproventus.hr )
