Svaki roditelj želi ono što je najbolje za njegovo dijete i jako je ponosan kada je njegovo dijete uspješno u nečemu što radi. Upravo zato se smatra da je roditeljima darovite djece posebno lako u životu i da bi trebali biti sretni, ponosni i posebno zadovoljni što su ‘dobili’ takvo dijete, koje s lakoćom radi većinu aktivnosti.
Darovitošću se smatra ne samo visoke kognitivne sposobnosti, nego kombinacija nekoliko stvari – visoke kognitivne sposobnosti, kreativnost i crte ličnosti, odnosno motivacija za uspjehom. No ono o čemu se rijetko kada priča su upravo neke druge odrednice ličnosti i temperamenta, koje su karakteristične za darovitu djecu i nerijetko im stvaraju velike probleme u životu, a time i njihovim roditeljima.
Štoviše, kvocijent inteligencije je pozitivno povezan s razvojem depresije i drugih psihičkih oboljenja, što bi se laički moglo reći da što si pametniji, to si potencijalno nesretniji. Osim toga, gledano na razini populacije, daroviti adolescenti imaju najveći stupanj emocionalnih problema i katastrofalnih posljedica istih, poput suicida. Zbog čega dolazi do razvoja emocionalnih poteškoća, kad su toliko kognitivno napredni? Odgovor je složen i probat ćemo odgovoriti na njega, a ukratko – zbog specifične kombinacije osobina ličnosti i temperamenta, natprosječnih kognitivnih sposobnosti i nepodržavajuće okoline.
Senzibilnost
Jedna od glavnih karakteristika darovite djece je osjetljivost u svim područjima koje možete zamisliti:
1. Emocionalna – jako su osjetljivi, trebaju puno pažnje i mogu imati burne reakcije. Uz to što su emocionalno osjetljivi, nadodajte i emocionalnu nezrelost, koja je veća što je dijete kongitivno naprednije. Naime, računica je jednostavna – emocionalna dob djeteta je jednaka kronološkoj i emocionalni razvoj teško možemo ubrzati, a mentalna dob je ponekad daleko ispred kronološke dobi te sukladno time i ispred emocionalne dobi. U tom kontekstu, gledano kroz mentalnu dob, može biti riječ o emocionalno nezrelom djetetu, iako je emocionalan razvoj u skladu s kronološkom dobi. Ako tome pribrojite i emocionalnu osjetljivost, dobit ćete dijete koje lako i burno reagira, s čestim problemima emocionalne samoregulacije, što ih onda još više frustrira, jer vole imati kontrolu nad svime pa tako i nad samim sobom.
2. Senzorna – darovita djeca su često, iako ne uvijek, senzorno osjetljiva. Naime, neki roditelji se žale da su morali odrezati etikete sa svih majica, da im djeca ne podnose kada zaprljaju ruke, da im je zlo u vožnji ili da im smetaju glasni zvukovi. To sve razni oblici senzorne hiperosjetljivosti i ono što je najvažnije – nije pod svjesnim utjecajem djece. Dakle, oni zaista percipiraju te podražaje kao značajno jače nego što zaista jesu, odnosno njihov mozak ih doživljava na taj način. To nije do samih osjetilnih receptora ili organa, nego do načina na koji njihov mozak obrađuje informaciju, odnosno do senzorne integracije. Ako djeca ne žele nositi vunu ili zaprljati ruke, to nije zato što su razmažena ili imaju posebne prohtjeve da bi skrenula pažnju – oni osjećaju kada nose vunu kao da nose hrastovu koru, a imaju osjećaj da su ruke uvaljala u pseću kakicu. To je nešto što roditelji moraju prihvatiti i probati razumjeti što je više moguće.
3. Moralna – darovitu djecu izrazito smeta nepravda. Smeta ih u tolikoj mjeri da su spremna riskirati svoju dobrobit, kako bi zadovoljila svoj osjećaj pravde. Pravila su tu da se slijede, dobro se mora poštivati, slabiji zaštititi, bez obzira na posljedice po njih. Koliko god to možda zvučalo lijepo sa strane, nije lijepo kada dijete ugrozi svoju budućnost za nešto što ono smatra da je ispravno. Možda se vama kao odrasloj osobi čini da je to nekakva sitnica ili nebitna stvar, no njima je to nešto što je zaista važno i obično objašnjenje im neće biti dovoljno da ih razuvjeri. Zato je važno pokazati razumijevanje i potaknuti ih da sami razmisle o mogućim alternativama, s kojom neće ugroziti svoju budućnost.
Foto: Shutterstock
Autorica teksta:
Maja Bonačić, mag. psych., praktičarka terapije igrom
Centar Proventus
Terapija igrom
