Balašević i fitness…

Balasevic

Postadoh jedan od onih sretnika koji je uspio dobiti stolicu na, riječima gotovo neopisivom događanju u kazalištu Kerempuh.

Već više na 30 i nešto predstava za redom, muškarci, žene, djeca, bake i djedovi – svi se žele smijati i plakati s Balaševićem. Reče jedna moja prijateljica, smij se-plači, smij se-plači predstava. Zapravo predstava-koncert, o kojoj su zasigurno puno bolji kritičari od mene, kritičari događanja na daskama koje život znače, napisali gotovo sve što se napisati može. Ali opet, to je njihov stav i osvrt, i iako su gotovo sve kritike do sada bile besprijekorno pozitivne, imam snažnu potrebu povezati Balaševića, predstavu, sebe i fitness…

Ha, kad sam od frizeraja izvukao ideju važnosti kvalitete odnosa s klijentom, vjerujem da ni Balašević i fitness neće biti nemogući cilj… Okay, ako tog nevjerojatno simpatičnog kantautora pogledamo samo izvana, nećemo ga baš uspjeti definirati kao atletski građenog junaka. Relativno nizak (iako je vjerovao da se od jabuka raste, pa su mu na nos izlazile..), crvenih zaokruženih obraščića (što je u „ravnici“ pojam zdravog djeteta), sa „single pack“ mišićem na prednjem dijelu struka allias skromno velikim trbuhom, doista nije lik za kojim bi se s uzdahom i zavišću okrenuli i pomislili: “wow, kako dobro izgleda“… (no na kraju predstave, vjerujte, puno njih bi mu se bacilo u zagrljaj i dali sve….).

No, da ima kondicije, ima je, i to na pretek. Četiri i pol sata on stoji, pjeva, priča, pomalo zapleše, zapravo ne staje. Niti izvana niti iznutra, ne staje. Po osobnoj stručnoj procijeni, rekao bih da sigurno potroši i do 1500 kcal, što uopće nije loše, ali ono što je fascinantno – na kraju ne izgleda iscrpljeno, umorno. Naprotiv, izgleda veći i jači od puno sportaša koje znam na kraju treninga. I tu je njegov fitness. Njegova unutarnja energija je toliko jaka, toliko pozitivna da prevladava sve klasične procese u organizmu, i ima je toliko da ju bez puno muke prenosi na cijelu publiku…Energija koju je na mene prenio me je potakla na razmišljanje i potvrdnicu nekih mojih uvjerenja i istraživanja, a to je da je prava vjera u sebe i u ono što radiš, najbolji motiv da se izdrže i najteži zadaci, i ostvare svi ciljevi.

To je ono što bih ja želio prenijeti na svoje studente, to je ono što pokušavam objasniti svojim prijateljima i klijentima s kojima treniram – ako ne vjerujete u svoje tijelo, ako ga ne poznate, ako ne uživate u svakom pokretu koji izvodite, nećete postići rezultate vrijednih razmjera. Ako ne pronađete unutarnju energiju koja će Vas voditi do cilja i uživate u njoj, vrijeme potrebno da se cilj ostvari će biti puno duže od očekivanog. I eto prve poveznice….

Ne znam znate li to, ali ja sam Slavonac. Ljubav prema sportu me je oslobodila okova rumenih obraščića i zaobljenog trbuha, pa eto nisam možda tipični lola, ali srcem i dušom? Oh da, ravnica mi je u krvi. I dok sam uživao u Balaševićevim pričama i pjesmama, koje su me neopisivo živim slikama sjećanja vraćale u djetinjstvo, povukao sam paralelu nas klinaca nekad i većine djece danas. Bože, koliko smo mi bili fizički aktivniji. Koliko smo mi livada više pretrčali, na koliko smo se mi drveća više popeli, i koliko smo mi čistog zraka više udahnuli (ovo zadnje: nisam ja baš u tim godinama pa da nije bilo toliko smoga od automobila u mom djetinjstvu, ne, ne mislim na to, već na sate i dane provedene na otvorenom prostoru, u prirodi, na svježem zraku). Vratio me je Balašević prirodi, sjećanjima koliko je ljepše bilo otići pješice par kilometara od centra grada na Poloj (poznato kupalište na Savi u Slavonskom Brodu) i tamo s frendovima jurcati po plićaku Save ili po terenu za nogomet nakon toga. Koliko je to ljepše od sjedenja ispred kompjutera, makar i s milijun raznih igrica, ili cjelodnevnog tipkanja na najnovijem mobitelu. A to je velikom broju djece, osim odlaska u školu, jedina aktivnost, ako se tu osim pokretanja prstiju na rukama ili očiju išta može definirati kao aktivnost…

I tako, poveznica broj dva. Svojom specifičnom energijom, svojim unutarnjim fitnessom, sjetio me Đorđe što je najvažnije na svijetu. Biti svoj, biti prirodan, jesti puno domaće hrane, jahati puno konje, okopavati vinograde i brati grožđe. Uživati u zdravom duhu, i u zdravom tijelu svojem. Jer kako reče na kraju, sve brzo dođe i prođe…

Danas sam samo svoj i nemam sponzora…

 Prati nas na Viber Public Chatu!