Biti svoj, ili biti “mi”, dilema zapravo na postoji

Bojana Radović

Nikada nisam postala “MI”, ali ruku na srce, zaista ne osjećam da sam zbog toga propustila nešto važno u svom životu.

Čak ni u fazama najveće zatelebanosti, potpuno izgubljena u ružičastim oblacima friške ljubavi, totalno uronjena o opijajući osjećaj bliskosti... doslovce nikada nisma imala potrebu da o sebi i njemu govorim (ili mislim) kao o jedinstvenom biću koje je nekim čudom ljubavi postalo dvoglavo čudovište. Ono koje u svakom trenutku misli, osjeća i želi  - isto. Ja sam uvijek bila i ostala “ja”, a on jednostavno “on” - čovjke s imenom, prezimenom, jedinka koaj je u stanju opstati i bez moje prisutnosti. Tako, naime, ja zamišljam odrasle osobe i jedino takav život, pa i ljubav, meni imaju smisla. OK! Znam da se sa mnom ne slažu mnoge žene koje doslovno žive za to “mi” stanje i opako osjećaju da su bez njega nitko i ništa. To su one koje sekundu prije nego se zaljube (ili same sebe uvjere da su zaljubljene, što ti ga dođe na isto) zaborave kako se zove čovjek s kojim su odlučile provesti dio svog života. On je njima uvijek tek dio čarobne rječce u množini, ili pak ono iritantno: “moj dečko, dragi, čovjek, muž...”. Uvijek se zapitam jesu li te žene svjesne činjenice da negiraju svoju i njegovu osobnost, odriču sebi i njemu mogućnost da misle vlasitom glavom? Kao da im nije dovoljna činjenica da zaljubljena glava tako i tako ne radi (barem ne racionalno) punim kapacitetom i kao da ne razumiju da cijelom svijetu šalju poruku da im je pomalo nevažno tko je i kakav je on. Sve dok postoji “mi” one su sretne i zadovoljne i ne zamaraju se previše stvarnim sadržajem koji se krije iza te, za njih, čarobne forme.

A kada ih već ogovaram ovako javno, spreman sam priznati, da među njima ima i mojih dragih prijateljica, koje sindrom nose krajnje šarmatno, sa dovoljno samoironije da im moraš oprositi. No, mnogo je više onih koje totalno iritiraju pronoseći svoje zajedništvo kao sveti Gral, poručujući svim ostalim ženama da su tek poluosobe, jer nedostaje im ta platonski mitska druga, zauvijek izgubljena, polovica. Od takvih, koje u svakom trenutku moraju istaknuti kako one imaju dečka ili muža (kao da je to baš tako neizmjerno nedostižno životno postignuće), bježim glavom bez obzira. Ako ćete me slijediti za vas imam i kratak opis kako takve žene prepoznati već na prvi pogled, jer mnogo je lakše pobjeći prije početka bilo kakve komunikacije.

Prepoznat ćete ih lako, jer to su vam one koje stalno vise po svom čovjeku, u kinu ga drže za ruku, na modnoj reviji ne dižu glavu s njegovog ramena, na svečanom ručku ili večeri jedu iz njegovog tanjura... Jadničcima je najčešće krajnje neugodno, ali Bože moj, tko su oni da kvare, ili čak prigovaraju, oko njene zacrtane koncepcije na temu množine.

 Prati nas na Viber Public Chatu!