Glazba uz koju se plače, i ona koja liječi

Bojana Radović

Bila sam u subotu na koncertu “Filma”. Uz najdražu “Azru” i “Haustore” to je prava glazba moje mladosti, koja me očito obilježila za cijeli život.

Danas ipak na takve koncerte idem pomalo bojažljivo. Kada je riječ o glazbi koju volim i koja je sinonim za moje sreće i tuge, uvijek me strah kako će to danas zvučati. Konkretno, koncerte Jure Stublića mogu nabrajati još od onog najranijeg (vjerojatno i najpoznatijeg) u Kulušiću kada ih je na francuskom najavio sada već pokojni Dražen Vrdoljak. To su te mitske osamdesete, kada sam imala taman dovoljno godina da me bude posvuda. I zato me danas strah da mi prepukli glas, ili (ne daj Bože) novi aranžmani pjesama, ne sruše pijedestal mojih sjećanja. Na sreću, Jura i “Film” svoj su posao odradili savršeno. Bilo je baš kao nekad, samo sam ja danas vjerojatno čudno biće u dvorani prepunoj mladih. To me, dok mogu dva i pol sata pjevati i plesati ni najmanje ne brine. Ali priznajem da posljedice osjećam još i na početku novog tjedna. Zbog općih bolova u svakoj stanici vlastitog tijela spremno krivim naše klubove - ovog puta riječ je o Tvornici - u kojima se (opet) puši i koji do dana današnjeg nisu riješili dovod bilo kakvog zraka (da ne poželim još i friškog) u uzavrelo grotlo.

Ipak oduvijek mi je od golog preživljavanja na samom koncertu važnija glazba sama. Tako se za svaki koncert (ujedno i pjevački nastup, jer naravno kao svi ljudi koji ne znaju pjevati obožavam pjevati, a to znači da si arlaukanje dopustim samo u glasnoj gomili gdje ne čujem ni samu sebe) treba pripremiti. Kopajući po starim kasetama (o da, uz CD-ove posjedujem i takvu gomilicu, ali dodajte tome još i pretpovijesne ploče i gramofon koji još i danas radi besprijekorno) pronašla sam štošta: i Bajaginu “Prodavaonicu tajni” koju sam kupovala po jednu kasetu tjedno, jer baš sam se uz “Plavi moj safire” zaljubila do boli i kasete premotavanje trošila kao papirnate maramice ljubavnih čežnji, pa sve do one na kojoj su snimljene Balaševićeve balade. To je istinska kaseta za “samoubojice”, ili da parafraziram Siriščevića “one koji će to tek postati”. Toliko tužnih ljubavi, razočaranja, boli i neuzvraćenih emocija teško i sama (iako sam osobno složila tu kompilaciju) mogu podnijeti. Moram biti baš dobro ili totalno na dnu, kako bih podnijela pokoju pjesmu, a kamoli sat i pol opće tuge i nepripadanja. I to se također nije promijenilo svih tih godina, baš kao što i danas imam svoju glazbu za veselje, za sreću, za plesanje po kući, za kišno poslijepodne i duga nedjeljna jutra u krevetu.

Možete li uopće zamisliti kakav bi nam bio život u općoj tišini, a kakva tek sjećanja bez glazbene podloge?

 Prati nas na Viber Public Chatu!