Volim Zagreb. To je moj rodni grad, grad u kojem je dom, obitelj, prijatelji, uspomene, škole, posao, klupa na kojoj sam se prvi puta poljubila, orah pod mojim prozorom, dragi ljudi… cijeli moj život.
Naravno, spremno ću reći da sam odmah sada u stanju spakirati kovčege kada bi mi se pružila prilika da odselim u Istambul ili London, ali čak i u mojoj glavi (kada neobuzdano maštam) to je ipak preseljenje na neki rok. Rok od nekoliko godina koji svakako uključuje povratak u Zagreb.
Iako more teče mojim venama, u nekim sveobuhvatnijim životnim planovima nema preseljenja uz obalu. Za razliku od mojih roditelja koji su jedva dočekali mirovinu kako bi živjeli u kući na moru, ja jedva čekam trenutak kada ću se riješiti te iste kuće. Da postoje ideje u kojima se radi neki, vremenom i mjestom, slobodniji posao, a to bi automatski značilo i više vremena koje se može provesti na moru, ali Zagreb je svojevrsno sidro – i utočište – mog života.
Sva ta ljubav ipak ne znači da mu ne vidim vrline i mane, da ponekad zbog tog istog Zagreba (i ponekog mu stanovnika) ne lepršam sretna njegovim ulicama (sunčani jesenski dan na Zrinjevcu je istinska idila, baš kao i pogled na crvenilom jeseni prošarane mirogojske arkade, a danas me razgali noćna šetnja Štrosom dok zagrljena s nekim jedem netom ispečene kestene). No, u zadnje vrijeme dok gledam oko sebe, dok živim u “svom” Zagrebu sve češće pucam od bijesa. I nemoćnog jada!
Jedna od najdražim vožnji gradom mi je kada Mostom slobode krenem preko Save. Ako je sunčani dan to je jedan od najljepših prizora kojeg pruža ovaj grad – s Holjevcem zaostalim u koraku, Lisinskim pod novim krovom, s nevjerojatnom panoramom u kojoj se ističu katedrala i Lotrščak te zeleni obronci Sljemena. Na toj ruti uvijek pomislim kako, unatoč svemu, živim u pitomom gradu, iako znam da je to slika koja tako često zna prevariti i prikriti istinske rak rane moga grada. Isto toliko lijep pogled otkrila sam na ulazu u grad kada je izgrađena Arena. Ta je slika bila najljepša razglednica koja me čekala na povratku u moj Zagreb. A onda su oko Arene počela nicati arhitektonska čudovišta zvana šoping centri.
Neću ja sada tu moralizirati i pokušat vam prodati priču kako mi je šoping zadnja stvar na svijetu (do sada ste me sigurno već dobro upoznali i znate da sam laka na obaraču, tj. novčaniku), ali stvarno me razbjesnila izjava direktora jednog od tih čudovišta koji je, upravo na pitanje zašto je njihova zgrada morala pokvariti pogled na arhitektonsko savršenstvo Arene, posprdno odgovorio kako nema tog savršenstva zbog kojeg bi prazno ostalo tako vrijedno zemljište. E da mogu zakonom bih zabranila taj vrhunski cinizam poslovnog svijeta, što ne znači da sam protiv izgradnje.
Naravno da je Areni potreban i dodatni sadržaj, naravno da joj trebaju i uređena parkirališta (iako odgovorno tvrdim da ćemo se svi jako iznenaditi kada nam se poklope dugoočekivani koncert i svi oni znatiželjnici koji su došli vidjeti novu trgovačku meku), ali zar je toliko nemoguće novi objekt uklopiti u već postojeće gotovo pa idealno stanje, tim više ako postojeće već nosi epitete ljepote?
Možda se problem može riješiti s malo više ljudi koji istinski (a ne deklarativno) vole Zagreb ili da sada čekam neku poslovno probitačnu izgradnju na zadarskom Pozdravu suncu i Morskim orguljama? Zlu ne trebalo stao bi i tamo jedan limeni hangar za trgovanje.
