Sjaj i bijeda na 3 kontinenta

Bol, tuga, depresija, problemi 6

"Ti uvijek moraš biti nešto posebno", dobacila sam si u prolazu. Nisam imala vremena za dubok iskreni razgovor s tom pametnom i duhovitom osobom koja me uglavnom najbolje razumije, ali rečenicu koju slušam od djetinjstva nisam joj mogla prešutjeti.

ŽenaVjerujem kako je svatko ponekad u fazi da mu odgovara vlastita neprimjetnost i stapanje s okolinom. Mene dani kad nisam najbolje volje, pa društvene i poslovne obveze odrađujem kao na automatskom pilotu obično pretvore u nekog besprizornog i beskarakternog klona koji izgleda, razmišlja i govori kao "jedan od...". No, preostalu većinu vremena ono što me iskreno veseli su različitosti. Naravno da ustrajavanje na njima ponekad dovodi do kaprica, za što imam savršen primjer iz osnovne škole. Pojavio se MTV, na kioske je počeo stizati njemački Bravo (ne, nije nas bilo briga što uglavnom ništa ne razumijemo) i svi su obožavali Duran Duran. Budući sam, eto, morala biti drukčija, prije nego sam se zauvijek okrenula nekoj mračnije intoniranoj glazbi proglasila sam se obožavateljicom grupe KajaGooGoo (koja se od Duranovaca razlikovala samo po tome što ni približno nisu bili tako uspješni). Priznajem, bila je to prilično usamljena funkcija i kao takva u mom društvu neosporno – ekskluzivna.

Zašto vam sve to pričam? Većina ljudi ne prezimi bez prehlade ili gripe. Teško ćete se ovih dana naći u društvu u kojem bar netko ne grli papirnate maramice kao bližnjega svog ili pokušava iskašljati ono malo preostale duše. Ja, naprotiv, već godinama toplomjer vadim samo kako bih se uvjerila da mi nije ništa! Ili bar ništa dokazivo tim mjernim instrumentom. Jasno da ne želim pobolijevati i da vagon grejpa koji pojedem u slavu Linusu Paulingu tu igra izvjesnu ulogu. No, navodno se čovjek nakon nekih godina ne može probuditi zdrav, pa ako je to doista tako, voljela bih bar imati neki većinski problem. Jer mi se u ovom slučaju to što mi "breme posebnosti" doslovno sjedi na leđima nimalo ne sviđa.

Imam prirođenu grešku na kralježnici koja je u fazi pritajenosti dobra za maltretiranje roditelja na temu "niste li se dovraga mogli još malo potruditi pa me proizvesti kak' spada".

ŽenaKad nešto isklizne gdje ne bi trebalo nije mi do šale jer čak i kad bih uspjela s humorom gledati na činjenicu da izgledam kao upitnik, bol koju smijeh izaziva uspije sve pokvariti. I tako, dok druge promjene temperatura i tlakova lupaju po nosu, ja se jedva uspijem dovući na radio i k Rudiju koji se bavi mojim bolnim koščicama (ne pitam puno što točno radi, ali pomaže savršeno). Ostatak vremena ležim u čudnim položajima i gledam serije na DVD-u. Goran me opskrbio povećom količinom zanimljivih naslova koji su, za razliku od nesretne Kašmir mafije potrajali par sezona, a koje će kad-tad valjda otkupiti i neka od naših televizija. Favoriti su mi Dirty Sexy Money, Damages i Gossip Girl. Svima im je zajedničko da kroz živote privilegiranih pojedinaca bolno svjedoče o teškoj recesiji morala, poštenja i ljudskih vrijednosti općenito. Ne znam oponašaju li te serije život ili obrnuto, no u svakom slučaju – zamisliš se.

Za mnoge je najduža noć ona novogodišnja. Meni je to češće noć dodjele Oscara (budući se posljednji uručuje oko 7 sati po našem vremenu). Čak i kad nemam osobnog favorita zanima me sve – od voditelja (profesionalna deformacija) preko zvjezdanih toaleta do degutantno ganutljivih govora zahvale. Otkad je netko shvatio da pravim fanovima prevoditelj samo kvari zabavu, već se unaprijed veselim druženju s Nenadom Korkutom, Boškom Piculom i Petrom Kreljom. Pa dok Jadranka i ja konačno ne ugrabimo navijačka mjesta na crvenom tepihu, dočekivat ću jutra pred televizorom. Nadam se ubuduće bez lijekova protiv bolova.  

 

 Prati nas na Viber Public Chatu!