Tata kupi mi index

Diploma

Pamtim malo stvari iz ranoga djetinjstva, no nemam razloga sumnjati u priču kako sam nakon testiranja za upis u prvi razred Osnovne škole dojurila kući zapjenjena od ponosa jer je komisija zaključila da ću sigurno biti super učenica.

Već sam u to vrijeme, naime, bila mali intelektualni snob – sve sam htjela znati, po mogućnosti bolje od bilo koga s kim sam se mogla usporediti i, naravno, za peticu. Budimo realni, u doba kečki s mašnicama na točkice ta je brojčica imala puno veću specifičnu težinu od ideje akumuliranja znanja za buduću dobrobit. Što se pak formiranja karaktera i moralnih vrijednosti tiče, moji su se roditelji zalagali za model stroge pravednosti (iako sam, kad bih se našla u nekoj nevolji u taj dio s pravdom ozbiljno sumnjala). Gledajući rezultate koje desetljeće kasnije mora im se priznati da su odgojili poštenjačinu. Ili naivčinu. Kako već gledate na te stvari.

Nikad mi, naime, nije palo na pamet kupiti prolaznu ocjenu na fakultetu. Pa, iako bi takva vjerojatno bila puno zanimljivija (čak i istražnom sucu) ovo nije priča o akteru, nego o običnom promatraču i pomalo kolateralnoj žrtvi.

Moj se moralni kodeks, naime, usprotivio čak i uobičajenoj mogućnosti da za težak i obiman ispit na drugoj godini tražim ispitivača poznatog po istim onim vrijednostima koje su zagovarali moji starci. Znala sam da znam i mirno se prepustila slučajnom izboru „protivnika“. Što me koštalo prvog vraćanja indexa bez upisane ocjene! Naše Sveučilište ne njeguje neobične rituale inicijacije brucoša u studente kakve viđamo u američkim filmovima. Ipak, javna je tajna da treba prijeći 3 kvalifikacijska praga: položiti ispit, pasti i spavati s apsolventom (ne nužno s Vašeg fakulteta). Dakle, bilo je to iskustvo koje sam morala doživjeti, ali istini za volju nisam ga baš najbolje podnijela (mislim na pad). No, umjesto da se opametim i ipak predam prijavnicu gore spomenutom profesoru kojemu je znanje doista bilo jedino mjerilo, zainatila sam se onom koji me rušio dokazati da je gadno pogriješio. Potajno sam se nadala i da u međuvremenu nije baš najbolje spavao jer ga je pekla savjest. A onda se cijeli scenarij ponovio! Još prije prvog pokušaja iskusniji su mi rekli kako sam luda jer kod njega polože samo studenti „iz rodnog mu kraja“, neki zbog lokalpatriotizma, a drugi zbog šuškavog ili jestivog (ipak sam ja završila veterinu...) podmazivanja. Ostali odu doma bez upisane ocjene jer je nenormalno, pače sumnjivo ako profesor na ispitu ima prolaz 100 posto! Mudri, kažu, uče na vlastitim, sretni na tuđim greškama. A postojim i ja - karakter sivonje koji graniči s golemom glupošću doveo me k dotičnome i treći put. Nije mi postavio ni jedno jedino pitanje. Zapravo, uopće mi se nije obratio. Samo je uzeo index i upisao dvojku! U to vrijeme nisam više nosila one mašnice s početka teksta i bilo mi je jasno da vrlo vjerojatno neću diplomirati s prosjekom 5.0 koji sam do tog trenutka još uvijek imala. Ali bila sam bijesna k'o ris. Unatoč finom kućnom odgoju tog profesora nikad više nisam pozdravila. Da, znam, on to nije ni primijetio. No utvarala sam si da kao moralno superiorna osoba jednostavno moram okrenuti glavu kad prolazim kraj njega.

Diplomirala sam davno i pomislili biste da me se cijela ta akcija iskorjenjivanja kupoprodaje indexa više zapravo i ne tiče. Ali Kalimero u meni (sjećate li se patka koji je skvičao „to je prava pravcata nepravda“?) odmah se probudi na pomisao koliko je ljudi o kojima na ovaj ili onaj način ovise naši životi upravo tako steklo akademski status. Evo, recimo, zasad nije prozvan nitko s Medicinskog fakulteta (nadam se da neće ni biti), ali zamislite da je Vaš liječnik kupio ispit, 2 ili 3 (nekako mislim da je to kao s tetovažama – kad jednom počneš teško je stati...). Biste li doista željeli predati zdravlje u ruke genijalcu kojemu se nije dalo zamarati bubrežnim kamencima, srčanom aritmijom ili papa testom? Ili mislite da je veza broja privedenih s Ekonomije i stanja u našem gospodarstvu posve slučajna?

USKOK-ova akcija pridonijela je i mom osobnom prosvjetljenju. Formalno obrazovana, ali u nekim stvarima potpuno neuka (da ne kažem slična velikoj bijeloj ptici dugog vrata... ne, nije riječ o labudu), konačno sam dobila odgovor na pitanje koje me intrigiralo prije dvadesetak godina dok sam gledala kako ispite polažu likovi koji nisu koncentrirano mogli pročitati ni Alana Forda, a kamoli neke debele stručne knjižurine: kako znaš je li ispitivač uopće potkupljiv i kako, pobogu, stupiš s njime u kontakt? Kako znaš koliko to košta? Stvar je jednostavna - postoji uslužna djelatnost: posrednici! Oni se ne crvene mučeni nelagodom i etičkim dvojbama, suvereno barataju tarifama i telefonskim brojevima čak i ako ih probudite usred noći u znoju neznanja svog, a klijente ne šetaju od šaltera do šaltera. Dobro, sva je prilika da nemaju pri trgovačkom sudu registriranu tvrtku kao i da na temelju obavljenih usluga ne plaćaju porez. Ali, ako se nekome ne da učiti (broj posrednika sigurno bi opao da postoji škola za taj tihi obrt), a misli da je moral nešto što se maže na kruh gotovo će sigurno solidno prosperirati. Jer muljanje i varanje u ljudskoj su prirodi. Postoje oduvijek i na globalnom su planu neiskorjenjivi. Zapravo, mogla bih se kladiti da upravo u ovom trenutku zasjenjena strkom oko onih 67 osumnjičenih bar jedna omotnica s gotovinom mijenja vlasnika, a nečiji životopis dobiva na težini.

Duboko vjerujem da je „društvo znanja“ ono čemu bismo trebali težiti. No, muči me jedan paradoks. Kako smo tijekom ove istrage mogli čuti „Tko može kupit će ispite, a siromašni neka uče“. No, oni bi tako marljivošću mogli postati ozbiljno pametni, s malo sreće razmjerno do besramno bogati i – o nevolje, platežno sposobni za mito i korupciju! Imam prijatelja koji voli reći kako je sex zabava za sirotinju. Nisam luda da ikoga nagovaram na život u bijedi zato da bi uživao u jednostavnim zadovoljstvima! Samo se nadam da Vas ona u konačnici mogu spriječiti od prelaska na „tamnu stranu“...

 Prati nas na Viber Public Chatu!