Walk in green je IN… (2. dio)

Orlando Lopac

U cijelom tom hodanju po prirodi kao da Vas zapravo opčinjava život na koji nailazite, i vi sami neprimjetno postajete dio bogatog, ali smirenog i opuštenog okruženja.

Jedini nelagodni osjećaj koji se pojavljuje u tom trenutku je, sad nakon gotovo 3 i pol sata od početka naše avanture, osjećaj gladi. Pa se novi kilometri lakše prelaze s različitim idejama i slikama u glavi – pečena purica s mlincima, pileći file s krumpirima, možda čak i ražnjići ili grah sa kobasicama… (jer što god da pojedete nakon svih tih uzbrdica i nizbrdica, ništa Vam se neće primiti).

Ipak, nekako nam se učini u jednom trenutku da je brdo ispred nas sve više, da je šuma gušća, i po onoj staroj tko pita ne skita, zaustavismo jednog, po odjeći se vidi, okorjelog planinara za upute kako do Medvedgrada na okrijep. Odgovor je bio nimalo očekivani: „ Do Medvedgrada imate još 2 kilometra, ali nizbrdo, u smjeru iz kojeg ste došli, ali ako imate još malo energije, evo tu gore ste na 200 metara do Grafičara…“, reče i sa zviždukom na usnama nastavi dalje (jesam li napomenuo outfit – bermude na tregere, dokoljenke i šeširić...). I tako popesmo se još 200 metara i shvatismo da smo došli na sam vrh drugog brda od onog na kojem smo bili 2 sata prije toga, i da smo tako uživali da smo promašili skretanje za Medvedgrad, i da smo već mogli biti siti i da… ali mislite li da nas je to iznerviralo? Dapače, osjećaj je bio izvrstan, kvalitetan umor, a tijelo puno neke pozitivne energije.

Pronašavši slobodno mjesto, stali smo u red za klopicu – u glavi ponovno sve one bogate slike različitih obroka i dilema što ću pojesti. Ispostavilo se da je bila nepotrebna jer – „za ručak ima samo graha i kupus salate, sve ostalo je otišlo…“ prolomio se glas iz kuhinje baš kada sam došao na red. I sad uzmite si tu situaciju u gradu: vozite se autom po gužvi već satima, nekoliko ste puta promašili ulicu u koju morate skrenuti, konačno dolazite u svoj omiljeni restoran, a oni Vam kažu da su zatvoreni – bili bi vjerojatno ili jako ljuti, ili tužni, nervozni svakako. A što je bila naša reakcija na taj „mili“ glasić iz kuhinje? „Odlično, uzimamo grah i kupus salatu, a ako imate i malo kruha bit ćemo dodatno sretniji.“

Jednostavno vas cijeli slijed događaja koji je prethodio toliko opustio i ispunio, da Vam je svejedno što ćete jesti. Sa druge strane, dok smo uživali u tom našem ukusnom jelu, promatrate lica i reakcije onih koji su do Grafičara došli autom na ručak – i shvatili da su zakasnili na sve delicije osim solo graha – ružne riječi, mrki pogledi i novi stres ponovnim sjedanjem u auto i to praznog želuca…

I tako je naša gotovo duga šetnja po Sljemenu završila spuštanjem prema gradu – sve skupa više od 4 i pol sata aktivnog penjanja i silaženja, cardio sat na ruci je na kraju pokazao i još jednu čudesnu brojku – potrošenih 1450 kcal!!! O tome kako sam slatko i brzo zaspao tu večer, kako su moja pluća i mozak bili sretni nije potrebno posebno pričati.

Novi vikend je blizu, vrijeme u cijeloj Hrvatskoj je još uvijek i više nego lijepo, i stoga Vas pozivam da okusite i vi delicije u restoranima svojih krajeva, ne razmišljajući pri tome o kalorijama, jer ste tijelu omogućili da ih dugim hodanjem prije i nakon toga potroši i duplo više. Idemo u prirodu jer kako rekosmo na početku Walk in green je IN…

Kolumnu sponzorira:
Orlando Wellness Group

 Prati nas na Viber Public Chatu!