Nažalost, usred jakog truda ulijeće mi predstojnik odjela i počinje me prati.
Pita me zašto sam došla rađati u bolnicu ako ne želim
njihovu pomoć, priča kako jedno slušanje fetoskopom poslije truda ne može
zamijeniti konstantno praćenje tijekom kojega oni odmah mogu reagirati,
ispituje me o mojemu zanimanju i objašnjava da neću ja njemu tumačiti važnost CTG-a kao što se ni on meni ne miješa
u moju struku.
Jedva odgovaram,
pokušavam se sjetiti svih argumenata, svih onih žena koje su na porodu
ostavljene da im eventualno muž očitava CTG nalaz, a nitko ih ne gleda. Ali
uspijevam samo reći da preuzimamo odgovornost i da, ako želi, možemo sada izaći
i roditi na cesti. Moj muž napominje da smatra da je u ovoj situaciji sasvim
dovoljan fetoskop.
Trud još uvijek traje,
ali tom liječniku je svejedno, on uopće ne primjećuje ili ne želi primijetiti
da trud traje i time mi sasvim očito pokazuje koliko malo uvažava porod i ženu
u trudovima te koliko je jedan liječnik u stanju biti neosjetljiv. Kao ni
babice, ni tog liječnika neću nikada zaboraviti. Još je ljut, kaže da on takav
porod neće i ne može voditi i zove svoje pretpostavljene.
Htjela bih ga pitati tko
je vodio moj porod od deset sati ujutro do dolaska u bolnicu, reći kako moj
porod ne vode liječnici nego moje tijelo i moja beba, ali već je nestao. Taman
kad mi je prošao trud bila sam spremna za suvisli razgovor.
Ali ne zadugo, novi trud
je već tu, nakon njega babica opet sluša Bebu i sve je savršeno. Dolazi
nadslužba, fin i ljubazan liječnik koji nas upućuje u rizike, ali odluku i naše
pravo na nju ostavlja u našim rukama. Nudimo, osim mog, i Perin potpis, što je
prihvaćeno.
