Čovjek treba proći sve faze žalovanja, a ako se ne može sam nositi s gubitkom i procesom oporavka, psihoterapija može biti od velike koristi
Žalovanje je proces koji se temelji na nekom gubitku koji osoba doživi. Reakcija na taj gubitak je prilagodba, a koja ide kroz psihološke mehanizme kojima se osoba brani protiv teških emocija i doživljaja koje gubitak nosi. Dakle, žalovanje ima i pozitivnu, adaptivnu vrijednost jer omogućuje da čovjek kompenzira neravnotežu koju mu gubitak donosi. Žalovanje je neophodno ako osoba želi krenuti dalje nakon doživljenog gubitka, a ovo je posebno bitno i kada se radi o transgeneracijskom prijenosu traume.
U terminologiji se za prijenos traume na iduće generacije koriste izrazitransgeneracijski, intergeneracijski, međugeneracijski kao i multigeneracijski. Isto tako, koristi se termin sekundarna traumatizacija, da se napravi razlika od primarne, direktne izloženosti traumatskom iskustvu. U tom kontekstu, koriste se i termini otvorena i prikrivena trauma, svjesna i nesvjesna razina traumatskog iskustva. Ima više podjela procesa žalovanja, a jedna od najprimjenjivijih u psihijatrijskoj praksi je ona koja uključuje pet faza žalovanja.
“Svaki šesti čovjek ima predispozicije za poremećaj ličnosti”
Faze žalovanja:
Poricanje – osjećaj kao da se gubitak nije dogodio
Ljutnja – preispitivanje po tipu “tko je kriv” i “zašto baš meni?”
Pregovaranje – osoba razmišlja što bi mogla učiniti da promijeni tijek procesa gubitka
Depresija – tuga jer se gubitak postupno prihvaća
Prihvaćanje – osoba u najvećoj mjeri prihvati da se gubitak dogodio i samim time dobije i izvjesni osjećaj smirenja.
Psihodinamska istraživanja pokazala su kako normalno žalovanje ne završava nužno u potpunosti kroz vremenski period od šest mjeseci do godinu dana, kako je sugerirano u ranijoj literaturi. Žalovanje se dijeli na normalno i patološko. Normalno žalovanje, čisti organizam i omogućuje optimalan nastavak života nakon gubitka. S druge strane, patološko žalovanje, obično traje duže od normalnog te može imati niz negativnih implikacija. Jedna od komplikacija ovog tipa žalovanja jest da se na njega superponira depresija. Ovaj oblik depresivnog reagiranja karakteriziraju iracionalni osjećaji krivnje, jača uporaba manje zrelih mehanizama obrane kao i dulje vrijeme trajanja.
Paradoks psihe
Žalovanje uključuje i paradoks psihe jer izvana osoba osjeća prazninu zbog gubitka, a u sebi nosu jaku tenziju zbog boli koje gubitak nosi. Žalovanje nosi i psihički dualizam jer postoji istovremeno prisutnost osjećaja da je prekinut odnos s preminulom osobom kao i potrebe i osjećaji da treba u nekoj formi nastaviti taj odnos (kroz uspomene, ispunjenje planova i želja preminulog i sl.). Primjer je žena kojoj je muž preminuo zbog teške bolesti te je u okviru žalovanja razmišljala i o željama i planovima preminulog supruga koje nije ostvario tijekom života. Neke od tih planova uspjela je ostvariti, primjerice želju supruga da ona objavi svoju zbirku pjesama. Navedeno joj je donijelo smirenje u okviru žalovanja.
Tuga utječe na pluća, a briga na slezenu! Evo kako emocije utječu na vaše organe
Osoba koja žaluje postavlja si i moralna pitanja, primjerice je li bio/bila dobar/dobra prema sada preminuloj osobi tijekom života? Ovo moralno pitanje, za tu osobu postaje dijelom i lječidbeno. Osoba na taj način obogaćuje svoj unutrašnji, mentalni život održavanjem uspomena sa sada preminulim članom obitelji, brojnim unutrašnjim dijalozima. Na taj način utječe i na bolje restrukturiranje svojeg superega (savjesti).
Žalovanje je proces
Poznati psihijatar Kernberg smatra kako kod nekih žalovanja ti unutrašnji dijalozi s preminulom bliskom osobom ne završavaju, što bi značilo da žalovanje nije potpuno kompletirano (kroz poistovjećivanje i odvajanje), nego je pretvoreno u promjene strukture karaktera (ličnosti). Dakle, zaostali dijelovi procesa žalovanja integriraju se u ličnost.
Poznata psihoanalitičarka Melanie Klein navodi da što je veća ambivalencija (podvojeni osjećaji) prema osobi koju smo izgubili, to je veća krivnja zbog realne ili fantazirane agresije prema istoj osobi. Život nas uči kako je u paradoksu ljudske prirode činjenica da čovjek često vidi vrijednost nekih stvari tek kada ih izgubi. Psihodinamsko rješenje žalovanja dolazi kroz proradu. Teške emocije koje vezujemo uz gubitak, kao što su krivnja, bespomoćnost, patnja kroz uspješne procese žalovanja povezujemo i integriramo u cjelinu ličnosti. Ovo su procesi koji mogu dugo trajati, ali svakako imaju smisla! Dakle, žalovanje je nešto što nam omogućuje da nastavimo živjeti s manjim teretom gubitka. Ovo se posebno odnosi na gubitke iz prethodnih generacija, vezane uz fenomen transgeneracijske traume.
Transgeneracijska trauma
Transgeneracijsku traumu možemo prevladati jedino ako uspijemo ući u dosluh s navedenim teškim sadržajima. Tri su procesa bitna u transgeneracijskoj traumi:
- Prepoznati i staviti u fokus transgeneracijsku traumu kao problem
- Imenovati problem, u formi narativa
- Komunicirati navedeno u atmosferi koja je podržavajuća (primjerice u psihoterapiji ili u razgovoru s članovima obitelji koji su autoriteti)
Žalovanje uistinu može slomiti srce!
Primjer dvostrukog žalovanja (transgeneracijsko i aktualno žalovanje):
Marija, žena u dobi od 45 godina, majka troje djece. Javila se na psihoterapijiu nakon smrti supruga, koji je preminuo od posljedica srčanog udara u dobi od 55 godina. Proces žalovanja za suprugom bio je intenzivan, simptomi su tijekom cijele prve godine nakon smrti supruga bili visoko intenzivni i obiteljski liječnik savjetovao je Mariji javljanje psihijatru. Marija se uključuje u proces individualne psihoterapije. U terapiji se saznaje da je Marijina majka bila žrtva ratne traume, koju je dugo nosila u sebi. Kroz odrastanje, atmosfera u njezinoj obitelji vezana uz spominjanje rata bila je obilježena šutnjom. Marija je često razmišljala kroz što je njezina majka prolazila kada je bila u neprijateljskom logoru u ratu, često je imala snove tog sadržaja. Sve do dolaska na psihoterapiju, Marija nije bila svjesna koliko su ti sadržaji bitan dio njezine psihe i tek sada, sa psihoterapeutom, imala je priliku verbalizirati teške sadržaje obiteljske prošlosti.
Prije je mislila kako trauma njezine majke nema jak utjecaj na nju jer ona sama nije doživjela tu traumu. Psihoterapija je pokazala da traumatski sadržaji mogu biti doživljeni i u generaciji iza one koja je doživjela traumu. U psihoterapiji je Marija dobila uvid da gubitak majke (koja je preminula kada je Mariji bilo 35 godina) nije uspjela proraditi. Navodi da je u vrijeme kada joj je majka preminula imala niz teških životnih okolnosti pa je tim vanjskim okolnostima objasnila činjenicu da nije imala vremena za žalovanje. U psihoterapiji Marija spoznaje da su vanjske okolnosti koje navodi samo mehanizmi obrane protiv teških emocija koje je tada proživljavala. Tijekom psihoterapije Marija navodi psihoterapeutu da joj se nakon dugo vremena javljaju snovi s ratnom tematikom, a koji je asociraju na njezinu majku. Govori psihoterapeutu da njezina majka nikada nije uspjela proraditi gubitke svojih bliskih članova obitelji u ratu te da je Marija često imala osjećaj krivnje. Navedeno se očituje i kroz osjećaj da ona nikada nije dovoljno dobra, kao ti članovi obitelji koje joj je majka opisivala na krajnje idealizirajući način.
Kada kod depresije pomaže psihoterapija, a kada lijekovi? Ovisi o simptomima
Marija je taj osjećaj nedostatnosti, osjećaj manje vrijednosti kompenzirala tako da bi pojačano ugađala majci, razvila je navedeno do perfekcionističke razine. Shvaćala je da taj perfekcionizam nije sasvim dobro rješenje, a u psihoterapiji je uvidjela mehanizme njegova nastanka. U psihoterapiji verbalizira psihoterapeutu kako je njezina majka mentalno stalno bila u traumi 2. svjetskog rata i to je bilo nešto što je nije puštalo do samog kraja života. Opisuje fenomen “zamrznutog vremena” kod svoje majke, teška prošlost bila je visoko prisutna, čak i dominantna u sadašnjosti njezine majke, trauma kao da je blokirala protok vremena. Okolnosti bolesti kao smrti supruga (srčani udar) i majke (bolest srca) Mariju su dodatno vraćale na prijašnji gubitak. Praktički se u psihoterapiji radilo na dvostrukom žalovanju, aktualnom (smrt supruga) i ranijem (smrt majke). Mariji je bilo jasno da brojni segmenti ranijeg gubitka sada izlaze na površinu i ometaju aktualno žalovanje. Psihoterapija je u velikoj mjeri pomogla Mariji da stavi u fokus bitne segmente osobne i obiteljske povijesti, a verbaliziranjem i stvaranjem narativa u psihoterapiji ovi sadržaji dobili su novu vrijednost. Otvoreni su i osjećaji krivnje prema sada pokojnoj majci kao i suprugu. U psihoterapiji je otvoren i problem iz djetinjstva, osjećaj kronične usamljenosti kroz odrastanje i potisnuta ljutnja jer je osjećala da majka više preferira njezinu sestru i brata.
Je li online psihoterapija rješenje za vas? Ovo su prednosti i mane
U razvijenoj fazi psihoterapije Marija je osjećala kako u atmosferi povjerenja i dobrog terapijskog saveza koji je stvoren u individualnoj psihoterapiji, dijelovi njezine prošlosti mogu biti ostavljeni u prošlosti. Uvidjela je i činjenicu da ju je majčina trauma pratila velik dio njezina života. Verbalizirala je psihoterapeutu da je čitala simptome posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP) te da smatra da ona sama ima neku formu transgeneracijskog PTSP-a, tako je dijagnosticirala svoje smetnje. Istovremeno je bila i zadovoljna jer joj psihoterapija donosi smirenje. Bitan faktor u uspješnoj proradi žalovanja je identifikacija sa željama, ali i neispunjenim željama preminule osobe. Navedeno jača snagu koja proizlazi iz odnosa s tom osobom. Marija je kroz psihoterapiju uspjela raditi i na željama koje su sada pokojni suprug i sada pokojna majka pokazivali tijekom života i kroz ispunjavanje tih želja i planova, Marija je doživjela dodatno smirenje.
Jačanje strukture ličnosti
U navedenom primjeru vidimo kako osoba koja je doživjela gubitak bliske osobe nastavlja komunikaciju i odnos sa sada preminulom osobom. To su procesi koje podržavamo u psihoterapiji s ciljem oporavka problemskih dijelova odnosa kako bi se žalovanje proradilo, a preživjeli nastavio živjeti bez prejakog tereta. Sve navedeno može pomoći u oporavku pa čak i jačanju strukture ličnosti. Kognitivna želja za ubrzavanjem ovih procesa bez prorade, ne donosi olakšanje (sadržaji se samo guraju prema nesvjesnom) jer se radi o psihološkim neistinama, a koje se vraćaju kada to osoba ne očekuje, iz dubine nesvjesnog. U navedenom primjeru pokazano je kako aktualno žalovanje u optimalnim okolnostima može pomoći i odrađivanju dijelova nekih ranijih žalovanja. Aktualno žalovanje može utjecati na smanjenje intenziteta posljedica transgeneracijske traume. Dakle, ima smisla žalovati jer tako idemo prema naprijed s manje tereta koji nosimo iz prošlosti!
Goethe: Umiremo dvaput, prvo kada umre netko tko nas je volio i kada zaista umiremo!
