“Čovjek ispravno vidi srcem; ono što je bitno, oku je nevidljivo”
Antoine de Sante-Exupery
Sjećate li se priče “Zvjezdana kiša”? To je priča o djevojčici koja nije imala roditelje i bila je jako siromašna. Jednog dana, srela je jednog djedicu koji ju je molio za koricu kruha. Iako je imala samo jedan komad kruha, dala mu ga je. I tako je naišla i na dječaka i drugu djevojčicu kojima je bilo zima. Dala im je svoju odjeću. Na kraju, njoj nije ostalo ništa (niti hrana niti odjeća). Sjela je ispod jednog drveta i odlučila je tamo prenoćiti. Premda joj je bilo jako hladno, bila je sretna jer je pomogla drugima. Odjednom je ugledala mnoštvo sjajnih zvijezda koje su se pretvorile u zlatnike. Zlatnicima je mogla kupiti hranu i odjeću, ali i nastaviti pomagati drugima. Bila je nagrađena za svoje dobročinstvo.
Djevojčica iz ove priče se uživjela u situacije djedice, dječaka i djevojčice zbog čega im je pomogla. U stvarnosti, naravno ne treba ići u takvu krajnost i staviti u pitanje vlastitu egzistenciju. Isto tako se ne može očekivati da će zlatnici pasti s neba zbog dobročinstva. Ipak, djevojčica je dobar ilustrator kako se čovjek dobro osjeća kada nekome pomogne. Da bismo mogli nekome pomoći i istinski se dobro osjećati zbog toga, trebamo se moći uživjeti u tuđu situaciju i zamisliti si “kako bi meni bilo da mi se to dogodi”.
Uživljavanje u tuđu situaciju i razumijevanje položaja druge osobe na osnovi viđene ili zamišljene situacije nazivamo empatijom. Empatija je osnovna sastavnica moralnog rasuđivanja, te je izrazito važna za zdrav emocionalan i moralni razvoj djeteta. Sadrži emocionalnu sastavnicu jer biti empatičan označava osjećati osjećaje drugih (bol, tugu, zabrinutost…) i kognitivnu sastavnicu jer se osjećaje treba racionalno, intelektualno razumjeti.
Budući da je empatija vještina, ona neće “doći sama od sebe”. Dijete je treba naučiti. Premda neka djeca prirodnije razvijaju svoju empatiju, svoj djeci treba pomoć u učenju kako biti empatičan. U svojoj praksi, nažalost, češće viđam djecu koja nisu empatična, nego obrnuto (s time da većina djece nemaju poteškoće u ponašanju). Primjerice, djevojčica od 6 godina normalnog razvoja, trčeći je srušila djevojčicu od 4 godine. Mlađa djevojčica je počela plakati, a starija se nije ni okrenula da bi utvrdila razlog njezinog plača, a kamoli iskazala empatiju.
Empatija se uči od rođenja. Roditelji vlastitim primjerom uče djecu kako se empatična osoba ponaša. Naravno, ukoliko se roditelj ne uživljava u tuđe situacije i ignorira tuđe osjećaje, dijete će činiti isto. Posljedično, dijete će imati poteškoće vezati se s drugom djecom (a u kasnijoj dobi, vjerojatno će imati poteškoće u partnerskim odnosima).
S druge strane, empatična djeca su uspješnija i zadovoljnija u školi te u socijalnim situacijama. Njihovi odnosi s vršnjacima su dublji i trajniji, te su sposobna razviti istinska prijateljstva.
Kao što je već naglašeno, roditeljski model ponašanja najsnažnije utječe na djetetov razvoj empatije. Uzmimo za primjer polazak djeteta u jaslice. Kada dijete kreće u vrtić, ono će plakati i tugovati zbog odvajanja od roditelja. Roditelj može umirujućim pričama o vrtiću i uvažavanjem njegove tuge utjecati da se dijete brže osamostali i smirenije odlazi u vrtić. Istovremeno će ga učiti kako se prepoznaje tuđa uznemirenost i na koji način se uvažavaju osjećaji i stanja druge osobe. Ako roditelj nije strpljiv s djetetom, ako mu ne dopusti da odtuguje zbog odvajanja, ako je nervozan i ljut jer dijete plače, dijete će dobiti povratnu informaciju da ono nije OK i da ga roditelj ne razumije.
U situacijama kada dijete učini nešto što nije smjelo učiniti (npr. udari drugo dijete), roditelj može svojom strpljivošću, objašnjavanjem zašto se to ne smije činiti i razgovorima o tome “kako si se ti osjećao/la kada je tebe netko udario?”, poticati razvoj empatije kod djeteta. S vremenom će dijete naučiti što se smije, a što ne smije raditi i važnije od toga – naučit će razumjeti kako se drugo dijete osjeća. Ako se dijete ponaša na određeni način samo radi pravila, tada to vjerojatno čini iz straha zbog roditeljske kritike i kazne. A ako je naučilo da se uživi u tuđu situaciju, tada to čini zbog unutarnje motivacije da drugome ne čini loše te će tu vještinu počet primjenjivati u raznim situacijama, a ne samo onima određenim roditeljskim pravilima.
Od 5. godine djetetovog života, razgovori mogu biti mnogo opsežniji, te se može razgovarati o hipotetskim problemima. Mogu se postavljati pitanja poput: “Kako bi se ti osjećao kad bi ti netko uzeo tvoju omiljenu igračku?” i “Kako bi se tvoj prijatelj osjećao kad bi mu netko uzeo njegovu igračku?”.
Budući da djeca najbolje uče kroz igru, a ne direktivnim razgovorima, kada god možete, iskoristite sadržaj djetetove igre i podučite ga važnim stvarima na indirektan način. U igri, djeca često koriste borbu između dobra i zla. Uključivanjem u igru, dijete možete postepeno učiti da niti jedan čovjek nije samo dobar ili samo zločest, te možete pokušati borbu između dobra i zla pretvoriti u razumijevanje tuđe situacije. Pri tome vodite računa da predškolsko dijete ima ograničenu sposobnost predočivanja psihičkog iskustva drugih, te da im je teško otrgnuti se od vlastitog stajališta kako bi preuzelo stajalište druge osobe. Budite strpljivi i pažljivi te činite to korak po korak kako dijete ne bi osjećalo da mu namećete nešto što nije u skladu sa njegovom igrom.
Tatjana Gjurković, dipl. psiholog
certificirani terapeut igrom
Centar
Proventus (www.centarproventus.hr)
