Odgoj i disciplina djeteta cjelodnevni je posao. Svaki dan, sedam dana u tjednu, ponekad i u noćnim smjenama roditelji se trude brinuti, njegovati, ali i usmjeravati svoje dijete u svim fazama njegova odrastanja.
Zbog sveobuhvatnosti uloge koje roditeljstvo donosi čak i kod najinformiranijih roditelja dobre namjere brzo mogu biti zamijenjene starim obrascima odgoja. Dr. Daniel Siegel (2014) navodi neke česte pogreške s kojima se mnogi roditelji susreću prilikom discipliniranja djeteta.
Disciplina u ulozi posljedice, a ne novog učenja
Počevši od dojenačke dobi, preko ranog i srednjeg djetinjstva pa sve do kasne adolescencije disciplina djeteta zauzima važnu ulogu u odnosu roditelj-dijete. S obzirom na to da su situacije u kojoj trebamo postaviti granice u ponašanju učestale, pogotovo kod djece mlađe dobi, roditelji ponekad zaborave pravu svrhu discipline. Posljedice tada postaju krajnji cilj, a ne alat učenja.
Prilikom discipliniranja djeteta, zapitajte se što ga zapravo u ovom trenutku želite naučiti? Što će s posljedicom koja slijedi shvatiti ili povezati? Treba imati na umu da postoje mnogi postupci u odgoju kojima djeca uče razlikovati poželjno od nepoželjnog ponašanja. Ono što je važno, prije samog discipliniranja djeteta, uzeti si trenutak ili dva te se zapitati što konkretnom granicom želimo postići.
Zamjena dosljednosti s rigidnosti
Dosljednost u postavljanju granica vrlo je važna. Roditelji koji dijete u jednoj situaciji discipliniraju, a u drugoj popuste (zbog umora ili drugih distraktora) šalju nejasnu poruku djetetu. Dijete tada neće znati što se smije, a što ne, što je ispravno, a što nije ispravno. Također, djeca time uče da pravila ne postoje, da roditelje mogu manipulirati te da zapravo ne moraju slijediti pravila. Istovremeno, iako je bitno biti dosljedan i izvršiti posljedicu koja je najavljena roditelji također moraju naučiti biti fleksibilni. Dosljednost u odgoju ne znači kruto pridržavanje zadanih pravila, već uzeti u obzir konkretnu situaciju i kontekst. Znati kada biti dosljedan i čvrst, a kada ”popustiti” nije nimalo lak zadatak. Ponekad je važno poslušati dijete i prihvatiti njegove argumente. Naravno, s djetetovim odrastanjem mijenjaju se njegove sposobnosti, želje, interesi i potrebe te se prema tome i granice trebaju uskladiti.
Fokus isključivo na ponašanje, a ne na uzrok ponašanja
Vikanje, lupanje, guranje, odbijanje i ostala oponirajuća ponašanja često su samo posljedica unutarnjeg emocionalnog stanja djeteta. U situacijama kada su prisutne intenzivne emocije poput ljutnje, srama, krivnje ili straha djeci je vrlo teško regulirati svoje ponašanje. Oni razmišljaju na način ”sada i ovdje” te nemaju kapaciteta zastati i sagledati situaciju u cjelini. Osim što nemaju ni znanja ni iskustva kao njihovi roditelji često ni sama ne znaju što napraviti u situacijama kada ih preplave snažne emocije. Njihovi kapaciteti za suočavanje s različitim poteškoćama tek se razvijaju i u tome im je potrebna pomoć odraslih.
U trenutku kada se dijete iskazuje nepoželjno ponašanje prvenstveno se moramo usmjeriti na njegove emocije, a tek onda na ponašanje i postavljanje granica.
Rečenice poput „Znam da bi voljela ići kod prijateljice i jako si ljuta što ne možeš“ pomaže nam da se povežemo s djetetom na emocionalnoj razini i pomognemo osvijestiti osjećaje koji se odvijaju unutar njih. Nakon toga važno je djeci dati alternativu – usmjeriti se na to što ona mogu napraviti dok su ljuta, tužna i slično, a ne samo da im se zabranjuje određeno ponašanje. Prije nego što postavite granicu zapitajte se što je dovelo do ovakvog ponašanja? Koji sve može biti uzrok djetetove burne reakcije?
Prihvaćanje neugodnih emocija
Kao što je već ranije navedeno djeca nemaju ni znanja ni iskustva kakvog imaju njihovi roditelji te će, pogotovo u manjoj dobi, svoje emocije i želje češće izražavati intenzivno. Iako roditeljima to nije namjera, nerijetko šalju poruku da žele biti s djecom samo kada su smirena, sretna i zadovoljna to jest kada ne iskazuju oponirajuća ponašanja.
Rečenice poput „Kad se malo ohladiš možeš ponovo doći k nama“ ili „Budi u sobi dok se ne smiriš!“ djetetu šalju poruku da je prihvaćeno samo kada je poslušno ili mirno. Kako se roditelji ne bi uhvatili u ovu zamku, prije postavljanja granica poput ”time outa” važno je razumjeti i verbalizirati djetetove emocije. Time mu pokazujemo da ga razumijemo i prihvaćamo. Tako mu se nesvjesno daje dozvola za određene neugodne emocije, da je u redu bit ljut ili tužan, no to ne znači da se daje dozvola za agresivno ponašanje. Važno je osvijestiti razliku između emocija i ponašanja. Djeci je potrebno znati da ćete biti tu za njih i kada proživljavaju teške osjećaje te trebaju roditeljsko usmjerenje kako te emocije na socijalno prihvatljiv način iskazati.
Prešućivanje svojih pogrešaka
Odrasli uče djecu o važnosti isprike nakon nekog nepoželjnog ponašanja ili u trenutku kada shvatimo da nismo bili u pravu. No, koliko puta se roditelji ispričaju djeci nakon što su pogriješili? Ponekad i odrasli znaju burno reagirati i reći ili napraviti ono što zaista ne misle. Tada je važno to osvijestiti i izreći djetetu da nam je jako žao te da nismo bili u pravu. Time djeca uče da greške služe učenju kao sastavan dio života.
Nažalost, često djeca skrivaju svoje greške iz straha od kazne usmjeravajući svoju pažnju na ono što će se dogoditi, a ne na ono što mogu naučiti. Svojim ponašanjem dajemo im slobodu da griješe te ih učimo kako pravilno reagirati u ovim i sličnim situacijama.
Naposljetku Dr. Siegel ističe da su mnogi njegujući i savjesni roditelji izrazito samokritični. U svakom trenutku žele reagirati ispravno što, zbog šarolikosti i zahtjevnosti odgoja, jednostavno nije moguće. Najbolje što možete napravit je voljeti svoju djecu, postaviti jasne granice, disciplinirati ih s ljubavlju te se ispričati kada pogriješite.
Foto: Shutterstock
Učenje: najvažnija životna vještina
