Je li anksioznost samo doživljaj ili taj fenomen ima organsku podlogu su mozgu? I jedno i drugo. Doživljaj se od biološke osnove ne može odvojiti jer jedno ne postoji bez drugoga. Evo poneki podatak o vezi biologije mozga i anksioznosti.
Sam razvoj
mozga u periodu prvih nekoliko godina života se temelji na prisustvu doživljaja
kojeg djetetu omogućuje iskustvo
s okolinom; u nekim se
aspektima mozak ne može razviti ako izostane to podražajno iskustvo izvana.
Za mogućnost emocionalnog reagiranja uopće je odgovoran
dio mozga koji se zove limbički sustav kao
dio evolucijski starije kore velikog mozga (sisavci), a nalazi se na dodirnim, unutrašnjim dijelovima velikih hemisfera. Taj se dio mozga, kao i
ostatak moždane kore – korteksa, intenzivno razvija tek nakon rođenja i to zahvaljujući odnosu djeteta s majkom i uopće okolinom. Limbički sustav je biološki odraz ranog emocionalnog iskustva. U tom važnom dijelu mozga započinje doživljaj tjeskobe i u skladu s prethodnim iskustvom limbički sustav aktivira i regulira reakciju.
Za naš svjesni doživljaj
tjeskobe zadužen je (uz limbički sustav povezan) dio čeone kore mozga, a za tjelesne promjene retikularna
formacija koja se nalazi u moždanom deblu “niže” od limbičkog sustava; preko
spomenute retikularne formacije se dešava utjecaj na puls, napetost, tlak, disanje, budnost, hormonalne promjene… Osobito mjesto u limbičkom sustavu je parni centar koji se zove amigdala. U njemu se
pohranjuje sjećanje na
tjeskobno iskustvo iz prošlosti i amigdale reaktiviraju tjeskobu ako situaciju ponovno prepoznaju. Na taj način se uz neka iskustva asocira neugoda.
Traumatsko iskustvo se pohranjuje također u amigdalama
i puno značajnije i izravnije može potaknuti stvaranje tjeskobe, za razliku od drugih, manje opasnih iskustava.
Akutna i
kronična tjeskoba, tjelesni znakovi tjeskobe…
Naglo nastala
tjeskoba obično ima jasan utjecaj na tijelo, tako da možemo pratiti promjene koje nastaju i
s prestankom tjeskobe nestaju.
Alarmna reakcija organizma
uključuje i porast
hormona katekolamina koji nas, zajedno s ostalim mehanizmima,
pripremaju za mogućnost psihofizičke akcije. Akutna tjeskoba je izvanredno stanje i potiče
nas u smjeru rješenja problema koji ju izaziva, s toga je razumljivo da ta situacija uključuje
tjelesne promjene. To su povišenje tlaka krvotoka, ubrzavanje pulsa, crvenilo i
bljedilo kože, znojenje, suha usta, težinu u trbuhu ili mučnina, pa i
povraćanje, grčevi i ubrzavanje rada crijeva i proljev, pojačan nagon na
mokrenje, napetost mišića, mišićno drhtanje (tremor), osjećaj slabosti,
uznemirenja i praznine u glavi… Sve se te promjene primjećuju u držanju tijela i na izrazu lica.
Kad traje dugo, anksioznost se mijenja kvalitetom i biva prigušena
ali prisutna. Reakcija više nije toliko burna, a organizam se privikava na
trajno povišenu pobuđenost. Osjećamo ju više npr. kao iscrpljenost, napetost ili umor; lakše se javlja glavobolja, mrzovolja i neraspoloženje, koji put se “praznimo” kroz ljutnju i glasno
nezadovoljstvo. Uslijed stalne mišićne napetosti se mogu javiti različiti bolni sindromi i dodatno preusmjeriti našu pažnju s emocionalnog na
tjelesno. Traže se krivci za tjelesne simptome, uobičajeno
kroz posjete liječniku usmjerene na traženje bolesti ili kroz samopomoć (analgetici, vitamini, različiti pripravci, alternativa).
Organizam je
cijelo to vrijeme u tihom stanju uzbune a nema poboljšanja. Učinak katekolamina slabi, mijenjaju se razine prirodnih
steroida čija je funkcija
pojačana izdržljivost organizma. Otvorena su vrata da tijelo reagira “pravom” bolešću na mjestu gdje je biološki slabije, što
zovemo psihosomatskim mehanizmom (povišen tlak, stenokardije, šećer i masnoće u
krvi, peptički problemi, kolitisi, dermatitisi…). Ako stignemo do ovog stupnja je u stvari početna
situacija stalne tjeskobe ili
stresa toliko daleka da ju nikako u stvari više ne povezujemo; ne znamo što nam se događa. Kronična tjeskoba nas ne može više poticati da nešto promijenimo jer smo se
promijenili mi sami.
