Tko zna kad bih opet uhvatila pisati da nisam prije koji dan sjedila sa svojom dobrom prijateljicom koja također nosi značku multiple skleroze.
Sjetila sam se da sam upravo u prethodnom tekstu pisala o sličnoj stvari. O tome kako teško i rijetko puštamo nekog blizu. Blizu tako da nam dođe i stane na ono mjesto potencijalnog partnera. Partnera za ozbiljnije i duže vrijeme.
Priča mi ona tako kako je upravo završila kratku vezu. Vezu koja je bila kratka ali je počela tako ozbiljno da su se stvari odvijale po njoj željenom toku i da se nakon dosta godina bez ozbiljne veze upustila u to jer je vjerovala. Kaže da joj se čini(l)o gotovo nemoguće. Da je danas moguće da postoji muškarac koji će pristupiti njoj, koja je u tako nezavidnoj (zdravstvenoj) situaciji, tako predano, odano i iskreno.
Kaže da su se stvari odvijale, čak i za njen dotadašnji uzus ponašanja što se tiče veza, prebrzo. Ali, odlučila je (po)pustiti i dopustiti. Dopustiti sebi, a i tom čovjeku da krenu tim putem i da vidi što će biti. Prvi put nakon dugo vremena odlučila je da će pokušati i pomislila je da iznimke možda i postoje. Vjerovala je da je ovaj put možda ona sretna dobitnica te iznimke. Dobre iznimke.
Živjeti s multiplom sklerozom: Osam godina se borim s bolešću i nadam se da ću opet trčati…
Ali naišla je na čovjeka koji je iznimno ambiciozan. Odlična stvar za napomenuti. Ako bilo koja cura/žena koja je u sličnoj zdravstvenoj ne-prilici naiđe na takvog lika da odmah zna. Takav će se teško zadržati uz nju. Čovjek koji je kao taj njen bivši partner ambiciozan, ali ne onako zdravo i poželjno ambiciozan već ambiciozan pritisnut dodatno svojim financijskim potrebama/poteškoćama.
Ako ima kao i njen što je imao, alimentaciju za plaćati, troškove svog života i još da je u poslu preambiciozan kao što je njen bio, otići će u kratkom roku. Naravno, na stranu iznimke koje su doduše u našim slučajevima prerijetke. Kaže mi ona da joj je bilo čak drago i simpatično što je odmah u samom njihovom početku vodio je da popriča na neka mjesta za posao. Posao koji bi njoj odgovarao, koji ona i radi kad ima gdje. Na njihovom kraju je i posložila kockice.
On je htio što prije vidjeti koliko je ona: zainteresirana za rad uopće, koliko ona može za/raditi uopće i koliko će ona njemu uopće biti “održiva. Žalosno za uopće izražavati se ovako kad pričamo o odnosu dvoje ljudi. Odnosu gdje bi prva na važnosti trebala biti ljubav i uzajamno poštovanje i uvažavanje. Ali današnji život je takav kakav je.
Ako je tvoja samostalnost i tvoje privređivanje u bilo kakvom smislu i pogledu otežano, malo i nikako je vjerojatno da će itko poželjeti te uz sebe. Tužno ali istinito. Tješim je ja i govorim joj da će onda sigurno znati kad jedan dođe i duže se uz nju zadrži. Znati će da on zna i svjestan je njenog stanja i njene situacije. Znat će kad s njom prođe kroz neke njene faze. Kad s njom doživi i proživi koje pogoršanje pa onda poboljšanje njene dijagnoze. Ali za to će trebati malo duže ostati uz nju.
Govorim joj da je ovaj premalo stao uz nju. Prekratko. Zaista, nekoliko mjeseci je malo čak i kada je situacija regularna a pogotovo kad je ovako zahtjevna. Navodim joj za slučaj predivan primjer druge cure, također sa MS-om koja je već neke dvije godine sa svojim dečkom. On je s njom tako iskreno i predano. S njom odrađuje i sve zahtjeve njenog stanja. Bio je s njom kad joj se pogoršalo stanje i morala je po jači lijek u Zagreb. Bio je s njom kad joj nije smio prilaziti zbog njenog stanja i opasnosti zaraze koronavirusom.
Dolazio bi joj ispred kuće samo da je bar vidi makar su bili udaljeni nekoliko metara. Nije pobjegao. Još je tu. Stoji i ne ide. Ne pušta. Tako bih voljela da ga mogu ovdje prozvati imenom i prezimenom! Ali naravno da sam to mu rekla u lice dok se moja prijateljica sretno osmjehivala. Nemate pojma koji je to “gušt”. Vidjeti tako dvoje mladih ljudi u ljubavi. To je ljubav. Kad vidiš, shvaćaš i pritisne te nekad ta težina ali ne ideš jer voliš. Ali za tu ljubav treba vremena a vrijeme je upravo ono što ljubav treba a što je nama u startu reducirano. Reducirano danas kad je sve instant i jednokratno.
Tako sam sretna zbog te moje prijateljice i njenu priču pričam ovoj prvoj. I kažem joj da to što ona još nije imala tu sreću ne mora značiti da toga nema. Neka ona ostane upravo takva. Neka vjeruje u tu ljubav. U tu jaku, čvrstu i neraskidivu ljubav koja pod pritiskom svega ostaloga ne nestaje već samo jača.
Kažem joj i tješim je da i ja još nisam našla tu divnu iznimku ali da vjerujem da postoji i da je moguća a do tada ne gubim vrijeme. Radim sve što je u mojoj moći da izgradim i ojačam sebe što više mogu. Da stavim svoju dijagnozu pod kontrolu koliko god mogu, nekad i više. Da se treniram kako tijelo tako i um. Tijelo da izdržava dijagnozu a um da izdržava upravo takve i slične “napade” kojih će biti uvijek. S dijagnozom ili bez. Injekcija pozitive i vedrog duha joj je ubrizgana. Rekla sam joj da se javi ako joj bude trebala još koja.
Multipla skleroza je kao ruski rulet! Sve ekstremno prema ovoj bolesti je ‘kamilica’, a evo i zašto
Foto: Shutterstock
