Multipla skleroza je kao ruski rulet! Sve ekstremno prema ovoj bolesti je 'kamilica', a evo i zašto

pogreske s lijekovima

"Drmnila dvi tablete kemoterapije, ostala malo ležati u bolnici, pustili me i sad sam već blizu Splita. Mala mi je muka, al' j### ga, ništa strašno..."

"Vidit ćemo nuspojave tek nakon nekog vrimena. Dobila sam još 4 tablete, svaki idući dan po jednu. Pa po novu turu za misec dana. Moram se izolirati, imunitet će mi bit' nula idućih milijun godina. Baš se moram čuvat', izbjegavati veća druženja, svugdi s maskom. Malo je stravično bilo. Na kutiji piše citotoksično. Ne smiš taknit tablete. Ako negdi padnu moraš tu površinu dobro oprat. Toliko je otrovno. Ubaciš tabletu u čašu, pa nagneš drito u grlo i onda sto litara vode."

Ništa u dijagnozi multiple skleroze nema smisla, ali oboljeli imaju snage, pozitive, volje...

Ne smiješ taknuti tablete, ali ih trebaš popiti!? Stiže meni ova poruka od moje drage prijateljice, sestre po dijagnozi multiple skleroze koja je po prvu tabletu išla u Zagreb. Čekala  je neko vrijeme da joj daju lijek jer doktorica je morala pojačano paziti na koji lijek će je staviti jer osim što ima MS ima i problema s bubrezima.

Zastala sam i mislim... Opet ono isto. Opet ona ista priča. O onom ruskom ruletu kojeg moraš igrati jer te jedino to može spasiti, ali isto tako si svjestan onog jednog metka koji je tu, koji te može ubiti, ali ako uspiješ potegnuti okidač i bude ćorak bit će ti bolje.
Moliš Boga da izbjegneš taj metak, prihvaćaš taj rizik i doslovno si prislanjaš pištolj na čelo svjesna da ako ne bude metak pomoći će ti, a ako bude metak, ### ga, morala sam probati jer drugog izbora nemam.

Odlično je to podnijela moja Jele i eno je, nasmijana i pozitivna ide dalje. Jedino tako, ne može se naprijed drugačije. Kažem vam, bilo kakvi ekstremni sportovi i bilo što ekstremno prema ovome je kamilica.

U prethodnom tekstu sam vam pisala o tome kako mi (ne)ide na novom poslu, pa eto da vam i tu priču dovršim.

Priča koja me potresla: U drugom srednje otkrila da ima multiplu sklerozu i to zbog neopisivog umora

Momak koji mi je na poslu supervizor zvao me da popričamo. Rekao je kako vjeruje u mene, kako vidi da sam izrazito komunikativna i sposobna cura i kako nema veze što nisam prvi mjesec ostvarila zadani cilj, da će mi dati još mjesec dana priliku i da vjeruje i želi da još dugo budem s njima.

Prvo, mislim da će većina vas reći kako malo nadređenih poznaje koji bi tako rekli i postupili. Onda još kad vam kažem da je (jer je morao jednu) poslao kući curu, koja je u rezultatu bila bolja od mene, da bi meni dao još jednu priliku... Mislim da sad imate sliku u glavi o čemu pričam.

Ali eto, prošao je i taj drugi, poklonjen mi, mjesec pa isto u rezultatu nisam baš se iskazala.

Sad sam, napokon, pohvatala sve što sam trebala ali se ispostavilo da mi nedostaje dosta tih trgovačkih (prodavačkih) sposobnosti. Ruku na srce, u svom radnom iskustvu gotovo pa da i nemam iskustva u trgovini.

Opet mene zove supervizor, za vrijeme pauze, da popričamo. Govori mi da i sama znam, da nemam rezultat koji zadovoljava i opravdava ostanak na poslu. Govori kako danima smišlja što bi i kako bi sa mnom. Kako ne bi htio da odem, ali ako ostavi mene da neće taj rezultat moći tražiti od drugih.

Čisto da vam kažem da zna moju dijagnozu, samim time i puno težu mogućnost pronalaska posla i vjerujem da zbog toga pogotovo ovako i postupa.
Oduševila sam se njegovim pristupom i time što se zaista vidjelo da mu je stalo i da zaista misli ovo što govori (čak mislim da se ovaj put nisam zeznila u procjeni).

Slušam ga s osmijehom na licu i ja njega tješim. Oduševljeno mu se zahvaljujem što tako postupa, što je prvo čovjek, a onda to što na poslu mora biti. Zahvaljujem mu se što je u "dobroj vjeri" mi dao priliku. Još kad je rekao da preostalih šest dana do kraja mjeseca sam slobodna, a bit će mi plaćeni kao da sam radila...

Morala sam. Prvo sam morala zagrliti supervizora Ivu (promijenjeno ime). Onda sam morala reći da ću u ponedjeljak doći na pauzu s jumbo pizzom i Coca Colom da odem u svom stilu. Tim više što su mi divni svih 12 ljudi koji tamo rade i baš ću s užitkom to napraviti. Kažem mu da želim da i po tome ostanem posebna. Kao jedina kojoj nisu produžili ugovor, a ona ih je počastila. Ne vjerujem da će još mnogo takvih biti. Takva sam.

Volim da me ljudi zapamte onako kako sam i ja njih doživjela, naravno samo kad se radi o pozitivnima jer se za one drugačije i ne zamaram. Ove sam ovdje doživjela kao srčane, voljne pokazati, pomoći i u tako pozitivnom ozračju želim otići da i oni mene tako zapamte. Ni u čemu regularna i obična pa tako nisam ni sada...

S koronavirusom ipak donekle znate na čemu ste, s multiplom sklerozom nikada ne znate...

Foto: Shutterstock

 Prati nas na Viber Public Chatu!