Sindrom karpalnog tunela najčešća je kompresivna neuropatija na ljudskom tijelu koja se manifestira ispadima u inervacijskom području živca medianusa s učestalošću, prema različitim autorima, između 50 i 150 bolesnika na 100.000 stanovnika.
Dijagnostika sindroma karpalnog tunela
Operacijska dekompresija živca medianusa u
karpalnom tunelu
Kliničku dijagnostiku vršimo uz pomoć Tinnelovog, Phalenovog i Bilićevog testa. Bilićev test izvodi se u palmarnoj fleksiji ručnoga zgloba od 45 stupnjeva pritiskom iznad živca medianusa u području distalne brazde i sredine ručnoga zgloba, u trajanju od 30 sekundi. Test je pozitivan ako se u tom periodu pojave bolovi i/ili parestezije. Uz navedenu simptomatiku, elektroneurofiziološka dijagnostika „zlatni je standard“ u postavljanju dijagnoze sindroma, kako bi se odredilo točno mjesto kompresije i opseg oštećenja živca, te odredila indikacija za način liječenje. Elektromioneurografija (EMNG) premda neugodna, jeftina je i jednostavna pretraga koju je potrebno učiniti kod svake kliničke sumnje na sindrom, te prije kirurške intervencije na oboljeloj šaci. Međutim, u literaturi može se naći da elektroneurofiziološko ispitivanje potvrđuje dijagnozu u 61-90 posto klinički suspektnih bolesnika na ovaj sindrom. U slučaju negativnog nalaza EMNG-a, a uz prisustvo tipičnih simptoma i pozitivnih provokacijskih testova, dijagnoza treba biti postavljena na temelju kliničke slike, odnosno negativan nalaz EMNG-a u tih pacijenata ne isključuje postojanje sindroma.
EMG može biti korisna u diferencijalnoj dijagnostici drugih stanja koji uzrokuju bol, parestezije te gubitak osjeta šake, kao što su kompresija živca medianusa u drugim dijelovima ruke, kompresija korijenova živaca u vratu, polineuropatija, sindrom žlijeba ulnarnog živca, sindrom torakalnog otvora, teniskog lakta itd.
Osim elektroneurofiziološkog ispitivanja, kao dodatna dijagnostička sredstva mogu poslužiti ultrazvučna i MR pretraga karpalnog tunela.
Liječenje
Neoperacijsko liječenje sastoji se od fizikalne terapije, imobilizacije ručnog zgloba, primjene nesteroidnih protuupalnih lijekova i aplikacije kortikosteroidnih injekcija unutar karpalnog tunela, uz terapiju osnovne bolesti koja je dovela do pojave sindroma, ukoliko je to moguće.
Koristi se kod lakših oblika kompresije živca kod kojih se javljaju utrnulost i parestezije u inervacijskom području živca medianusa. Metoda izbora za perzistentne i progresivne oblike SKT, kao i one koji ne reagiraju na konzervativnu terapiju, operacijsko je liječenje. Dekompresija živca medianusa efikasni je i sigurni zahvat koji u najvećem broju slučajeva oslobađa pacijenta od tegoba. U literaturi navodi se da je uspješnost kirurškog zahvata veća od 95 posto s komplikacijama manjim od 3 posto. Operativnim liječenjem uklanjamo mehaničku kompresiju živca u karpalnom tunelu te se potpunim presjecanjem karpalnog ligamenta povećava volumen karpalnog tunela za oko 24 posto. Sam zahvat može se izvršiti metodom „otvorenog polja“ ili endoskopski uz lokalnu, regionalnu ili opću anesteziju te blijedu stazu ekstremiteta. Najbolji rezultati uz najmanje anesteziloških rizika postiže se promjenom regionalne anestezije – akilarne blok anestezije. Njene glavne prednosti su sigurnost, poslijeoperacijska analgezija od desetak sati, te mogućnost ambulantne primjene. Istraživanjima nije pronađena statistički značajna razlika u zadovoljstvu i oporavku pacijenta nakon operacije bez obzira koristi li se otvorena ili endoskopska metoda. Također, utvrđeno je da otvorena metoda stvara veći ožiljak dok endoskopska uzrokuje više ozljeda živca. Kod dugotrajnih, u praksi čestih kompresija živca medianusa, može doći do fibroze i sužavanja njegova epineuriuma koji unatoč adekvatno izvršenom presjecanju krova karpalnog tunela može uzrokovati određeni pritisak na živac. U tim slučajevima kao dodatnu proceduru pri dekompresiji možemo koristiti i uzdužnu epineurotomiju živca. Taj zahvat rezerviran je za ortopede s većim operacijskim iskustvom i mikrokirurškim vještinama.
Stanje nakon potpunog presijecanja karpalnog
ligamenta i oslobađanja živca kompresije
Prosječno vrijeme oporavka nakon kirurškog zahvata varira ovisno o periodu koji je prošao od pojave prvih simptoma do samog zahvata. Oporavak snage stiska šake i prstiju nakon operativnog zahvata kreće se od 0-3 mjeseca. Veći dio simptoma, u slučaju da sindrom nije trajao prije operacije duže od šest mjeseci, nestaje odmah. Ponekada, a posebno kod dužeg trajanja kompresije živca, parestezije i utrnulost sporije isčezavaju i prema pojedinim autorima nestaju nakon 2-6 mjeseci.
Zaključak
Temeljem istraživanja drugih autora, kao i vlastitih iskustava i istraživanja, zaključujem da je za uspješno i efikasno liječenje sindroma karpalnog tunela od velike važnosti njegovo rano prepoznavanje i liječenje, budući da zakašnjelo liječenje dovodi do znatno lošijeg ishoda.
U slučaju duljeg trajanja bolesti i dugotrajne kompresije živca, dolazi do nepotrebnog produžavanja tegoba pacijenta, težeg oštećenja živca, dužeg vremena oporavka nakon operativnog zahvata te se općenito smanjuju izgledi inače uspješnog operacijskog liječenja. Samim time smanjuju se radne sposobnosti pacijenta, što dovodi kako do individualnih tako i do društveno-ekonomskih loših poslijedica.
Autor teksta:
prof.
dr. sc. Ranko Bilić,
pročelnik odjela za
rekonstruktivnu kirurgiju Klinike za ortopediju Kliničkog bolničkog centra
Zagreb
Literatura
1. Bilić R, Kolundžić R, Jelić M. Sindromi prenaprezanja u šaci, podlaktici i laktu. Arh Hig Rada Toksikol 2001;52:403-14.
2. Bilić R, Kolundžić R, Trkulja V, Crnković T, Vuković A. Sindrom karpalnog kanala-medicinske i ekonomske prednosti pravodobnog operativnog liječenja. Lijec Vjesn 2006;128:143-49.
3. Bilić R, Kolundžić R. Ručni zglob i šaka. U: Pećina M i suradnici, Ortopedija. Naklada Ljevak, Zagreb, 2004.
