Uznemirili moji duhovi prošlosti iz ranije kolumne (Bliski susreti duhova prošlosti) neke duše te su mi stigli različiti komentari, doskočice i zaključci. I neka, ja sretna. Ma kakvi komentari bili, meni su, svakako, puno bolji od ravnodušnosti. Ponekad poželimo bilo koju reakciju od ljudi, samo ne da ostanu ravnodušni. Značilo bi da smo im nebitni u njihovoj sadašnjosti života.
Baš mi je nekako dobro “sjela“ izjava da je suprotnost ljubavi prije ravnodušnost nego mržnja. Kad te netko mrzi ima jednu vrstu interesa za tebe. Zato ne vjerujem ljudima koji kažu da ga neka osoba ne zanima pa ju sad mrzi. To je takva kontradikcija da odzvanja popout jeke u najdubljoj špilji laži prema samome sebi, a onda i prema drugima.
Mržnja nekad više emocionalno vezuje ljude nego sama ljubav. I jednom i drugom osjećaju strast je zajednička nota koja pjesmi odnosa daje neki ritam. Znači da dalje postoji ona krivulja u odnosu kao kod promatranja rada srca na EKG-u. Dok god ima pulsa ima i života. Čak se ne trebaš nagnuti nad obraz i pogledati diše li osoba, dovoljno je vidjeti taj impuls strasti i znati da ipak neki interes postoji. Da bi nekog mrzio, moraš odvojiti svoje vrijeme, svoje misli i svoje dane… uložiti svoju energiju svaki put kad tu osobu sretneš da joj pokažeš i dokažeš tu mržnju.
Ljubav i mržnja su dva najintenzivnija i vjerojatno, u isto vrijeme, najiracionalnija osjećaja koje poznajemo. Možda to i jest razlog zašto se tako često isprepliću pa čak i “nadopunjuju”. Uglavnom se mrzi nešto što se prije volilo, jer taj netko ti je “oduzeo” ono do čega ti je bilo stalo, bilo da je riječ o ljubavi prema partneru, domovini ili obitelji i sl.
Mržnja je jedna vrsta boli koja šteti ponajprije onome koji mrzi. Izjeda ono malo dostojanstva u čovjeku što čuči.
Sve dok ne razumijemo svoje osjećaje nećemo moći razumjeti samoga sebe, a za to moramo biti i emocionalno pismeni, tj.imati sposobnost da određene emocije prepoznamo i imenujemo. Kad ih imenujemo i prepoznamo, možemo se adekvatno “suočiti“ s njima. Pa i s glagolom mrziti. Pitanje je želimo li suočavanje ili ne? Mrziti je jednostavnije nego otpustiti, oprostiti i položiti “dušu na ravno”. Za to treba snaga.
Tek kad odlučiš zaista pustiti od života ono što je otpalo ili ti ne pripada, ravnodušnost se može javiti. Ostale reakcije su samo dokaz da nam je i dalje stalo, ma koliko mi šutjeli o tome.
