Otišla je i legendarna Mia Oremović. A još sam je ovog proljeća sretala u kazalištu. Činila se neuništivom, uvijek znatiželjna za nove predstave, nasmijana, razgovorljiva.
Upoznale smo se davno, kada su čitatelji Večernjeg lista filmu “Tko pjeva zlo ne misli”, u kojem je ostvarila nezaboravnu ulogu starozagrebačke stare frajle u lovu na atraktivnog ženika, dodijelili Ružu 20. stoljeća. Tom smo nagradom svi zajedno baš taj film proglasili najboljim i najdražim od svega što je snimljeno na ovim prostorima. Titula se i danas čvrsto drži, no nema više legendarne Mine, a i gospon Fulir je trenutno u bolnici.
Odlaze žene koje su davnih dana činile identitet ovog grada, a ja u mislima prebirem koliko su (makar i usput) obilježile životne stavova nas koji smo tek slučajni prolaznici koji ih srećemo na ulicama u kojima živimo. Meni osobno Zagreb je nezamisliv bez savršeno dotjerane Žuži kako prolazi preko Jelačić placa ili Marije Braut bez koje ne može proći baš ni jedno otvaranje izložbe. Sve su one, svaka svojim specifičnim poslom, ali i životnim stilom, ispisale velike stranice života u mom gradu.
A intenzivno mislim na sve njih baš u zadnje vrijeme nakon što sam u Velvetu, kod Saše Šekoranje, čak dvaput razgledala izložbu fotografija Zvonimira Goloba. Saša je na svaku od fotografija tintom s mirisom ljubičica ispisao prikladnu Golobovu pjesmu i tako stvorio multifunkcionalnu čaroliju utisaka posvećenu ženama u nekom prošlom (iako ne i predalekom vremenu). Od malene Alme Price, tada djevojčice od pet godina do Božidarke Frajt iz doba “Ljubice” Golob je foto aparatom napisao najljepšu posvetu ženama moga grada. Gledajući te danas tako staromodne fotografije odmah mi je bilo jasno što bi sada neki majstor fotoshopa napravio iz njih, a sve u potrazi za nekim (tako lažnim) savršenstvom. Prvo bi popunio rupu između šarmantno razmaknutih mliječnih zubića na djevojčici Almi, zatim bi popeglao nabor na trbuhu savršeno vitkih žena koji se sasvim prirodno stvori kada ta ista žena naga pozira fotografu. Što bi radili iz savršeno lijepog lica Božidarke Frajt ne želim ni pomisliti.
Gledajući je na tim fotografijama iznova sam zaključila da je najvjerojatnije najljepša žena koja je ikada šetala zagrebačkim asfaltom. A zamislite koliko je onih čija imena ne znamo, koje postoje samo u nekim našim osobnim sjećanjima, i koje su također svojom ljepotom, šarmom i stilom obilježile Zagreb. Sve one – pa i mi same – zaslužujemo mnogo više od malene, nostalgijom obojene foto izložbe i nekrologa kada sve stane.
No, nisu samo žene te čiju ljepotu i strast ne znamo (i nikada nismo znali) cijeniti. Na suprotnom je polu muški šarm, ali nitko da priredi takvo sentimentalno putovanje u bolju mušku prošlost. Mogla bih vam sada na brzinu nabrojati face uz koje sam odrastala – dok sam ja još bila curica koja se ludo zaljubljivala pred TV ekranom, a oni pravi frajeri. Sigurno svaka od nas u svojoj glavi, mislima i srcu ima jednog takvog. Foto izložba naših sjećanja bila bi prava senzacija, samo je treba priredi.
