Mnogi se pitaju razvija li njihovo dijete govor u skladu s dobi. Često svoje dijete uspoređuju s razvojem govora njegove braće i sestara ili s njegovim vršnjacima u parku, vrtiću … i tu nalaze razlike koje ih zbunjuju, a nekad i brinu.
Neki se tada jave logopedu radi savjeta ili pregleda, dok drugi čekaju da
dijete samo progovori.
Zanimljivo je da dijete
počinje komunicirati s okolinom još iz majčine utrobe. Već tada ono pokretima
reagira na različite zvukove i druge poticaje iz okoline. Prvih šest mjeseci po
porodu uglavnom komunicira neverbalno – pogledom, osmjehom, različitim vrstama
plača kojima izražava svoje potrebe, i glasanjem.
Oko šestog mjeseca
počinje proizvoditi različite slogove, koje roditelji često smatraju i prvim
riječima. To međutim nisu prve djetetove riječi, jer nemaju nikakvo značenje. Prvu riječ očekujemo oko prve godine života i ona je obično vrlo jednostavna,
najčešće “mama” ili “tata”, dakle riječ koju tvore dva
jednaka sloga.
Tijekom slijedećih šest
mjeseci očekujemo da će dijete povećavati svoj rječnik usvajanjem novih imenica
i glagola, a prije druge godine života će ih početi povezivati u jednostavne,
tzv. telegrafske rečenice te usvajati i druge vrste riječi. Takav će djetetov
govor oko treće godine biti razumljiv barem njegovoj užoj okolini, a do pete
godine očekujemo da će se dijete jasno izražavati i dobro sporazumijevati i sa
širom okolinom, s ljudima koji ga ne poznaju.
Treba znati da se razvoj
dječjeg govora odvija pod utjecajem mnoštva različitih čimbenika. Pri procjeni
razvijenosti govora moramo dozvoliti individualno odstupanje svakog djeteta,
toliko dugo dok ono prati normalne, utvrđene faze, pravilnog razvoja govora.
Dakle, neće svako dijete progovoriti prvu riječ u dobi od godine dana. Neka će
djeca u to vrijeme prohodati, pa će biti “prezauzeta” ovom motoričkom
aktivnošću, a govor će malo pričekati; druga će češće obolijevati, možda biti
hospitalizirana, pa će ih takve stresne promjene omesti u razvijanju govora.
Ono što je važno promatrati jest kako i koliko dijete komunicira s okolinom,
pokazuje li želju za komuniciranjem, obraća li pažnju na ono što mu se govori,
obraća li se gestom ili govorom osobama u okolini, gleda li u oči i slično.
U svakom slučaju, u fazi
najintenzivnijeg razvoj govora koju dijete prolazi do treće, odnosno šeste
godine života, mi možemo najviše učiniti na njegovom poticanju i usmjeravanju.
Obitelj, kao najprirodnije okružje djeteta, ima veliku ulogu u procesu
djetetovog općeg razvoja, pa tako i razvoja govora. Roditelji imaju urođenu
sposobnost poučavanja djeteta jeziku. Oni u svojim porukama bebi spontano
koriste mnoge elemente govora (melodiju, ritam, intonaciju, intenzitet),
spontano mnogo ponavljaju, koriste pojednostavljeni govor, omogućuju mu stjecanje
novih iskustava, pa tako i usvajanje novih pojmova.
Odstupanja od gore
opisanog razvoja mogu već u vrlo ranoj dobi ukazati na moguća oštećenja ili
rizičnost za govorno-jezične poremećaje i zato je uvijek dobro i važno obratiti
se logopedu radi pregleda i savjetovanja o daljnjim postupcima.
